-Priredio: Miladin Veljković

Po predloženim planovima, Zagreb je tražio 347 miliona, a prihvaćeno 260, Ljubljana 120 miliona, a prihvaćeno 116 i za istraživanje u Idriji je traženo 580 miliona, a ukupno je prihvaćeno za „ostalo” 280 miliona. Od toga je odobreno deviznih dinara za Vinču 80 miliona, za Zagreb 60, za Ljubljanu 31 i za „ostalo” 30 miliona. Ukupno je prihvaćeno 944 miliona, a od toga 201 miliona deviznih dinara i te sume je trebalo tražiti od saveznih organa za planiranje, a na jesen je trebalo definitivno raspodijeliti sredstva po detaljnim obrazloženjima planova. Prilikom pretresa plana Instituta u Zagrebu odlučeno je da komisija ne treba da finansira laboratorije A i B i slične koje ne rade na nuklearnom programu, a Ivan Supek je o tom pitanju izdvojio svoje suprotno mišljenje.

Na kraju je, osim pitanja konvencije o CERN-u (Conseil Europeen pour la Recherche Nucleaire), raspravljano o nekoliko ostalih pitanja i dogovoreno je da se tokom oktobra u Zagrebu održi novi sastanak o pitanju atomske energije, uranu, teškoj vodi, grafitu, reaktorima, akceleratorima, itd. Predviđeno je da se problem električne energije za proizvodnju teške vode riješi korišćenjem energije iz budućeg elektroenergetskog sistema u okolini Nikšića, što je Institut u Ljubljani trebalo da unese u eleboratore i proračune. Tehnološki i laboratorijski rad sa rudama je trebalo da obavljaju sva tri instituta. Rad na grafitu je trebalo da se odvija u Zagrebu, i to u manjem obimu dok se ne ukaže potreba za obimnijim radovima. Planirano je da se razgovora sa Vladimirom Bakarićem o odvajanju instituta „Ruđer Bošković” od Akademije. U zaključku je konstatovano da je „učinjen znatan korak naprijed i da se može smjelije raditi u institutima i Zavodu”. Očekivani su rezultati poluindustrijskog rada na proizvodnji urana i teške vode iz kojih bi se uvidjele mogućnosti prelaska na industrijski rad. Izgradnja novog naučnog kadra za nuklearne nauke u zemlji i inostranstvu daje prve rezultate što se moglo vidjeti i iz objavljenih naučnih radova. Istaknuta je i namjera da se uređaji koji su izgrađivani u pojedinim institutima međusobno dopunjuju. Glavni zadaci u programima su se ticali nuklearne nauke i priprema za atomsku energiju, i to je trebalo u prvom redu i finansirati. Sa ekonomske strane trebalo se u većoj mjeri orijentisati na domaće izvore, ali i na devize kada je to potrebno. [...]

Ovi zadaci i smjernice su opstali i kasnije, ali u novim uslovima i okvirima. Jugoslovenska nuklearna politika je od naredne, 1955. godine još više intenzivirana, ali dobila je i nove organizacione forme, metode, ciljeve i zadatke koji su trajali narednu deceniju i po. Ciljevi su bili usmjereni kako na polje privredne i mirnodopske primjene nuklearne energije, tako i na dalje skriveno, konspirisano, pod strogom kontrolom države i Udbe, polje eventualne proizvodnje atomskog oružja.

Poslije prvih deset godina postojanja jugoslovenske države, višegodišnjih pionirskih napora u istraživanju oblasti nuklearne fizike i nuklearne energije, lutanja u definisanju ciljeva i usklađivanja želja i mogućnosti i prvih rezultata na tom polju izraženih u osnivanju instituta, stvaranju kadrova, nabavci i proizvodnji instrumenata i uređaja, potrazi za sirovinama i naučnih eksperimenata i radova – sredinom `50-ih godina nuklearna istraživanja u mirnodopske svrhe u Jugoslaviji dobila su nove institucionalne okvire i doživjela značajan napredak.

Savezno izvršno vijeće (SIV) je 19. marta 1955. osnovalo Saveznu komisiju za nuklearnu energiju (SKNE) koja je imala zadatak da pomaže, koordinira i usmjerava razvitak nuklearnih nauka i rukovodi cjelokupnim radom u praktičnoj primjeni nauke na tom području. Komisija je određivala smjernice za usklađivanje djelatnosti u pojedinim oblastima državne uprave, privrede i naučno-istraživačkog rada sa potrebama razvijanja i korišćenja nuklearne energije u proizvodne svrhe.

(Kraj)

---