-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Milovan Đilas je otvoreno iznio mišljenje „da je cilj Instituta uranska peć i atomska bomba, a da je izgradnja kadra ljudi za to – sekundarna. Ja sam za riječ Lenjina: među vukovima ja urličem. Dok smo okruženi vucima treba se braniti i imati najmoćnija oružja“. Zatim je optužio Savića da se „uparložio i demoralisao“ i da je u nauci „zaostao i da treba da uči“. Poslije Savićeve upadice da „svaki zaostaje u poslu koji ne radi“, predložio je da ga „puste da radi čistu nauku, a da neko drugi preuzme rad na atomskoj bombi“. Nije se složio sa njim da Nakićenović „nema prava da ti daje direktive“ i poručio mu da „svaki građanin ove zemlje ima prava i dužnosti da od tebe traži atomsku bombu“. Ovo je praktično jedini dokument u kojem visoki partijski i državni rukovodilac izričito postavlja kao zadatak izgradnju atomske bombe! Savić je kao glavni uzrok nepovjerenja iznio upravo „mnogo posrednika“ i upitao je Đilasa da li mu je neko od njih osim informacija o njegovom ličnom životu prenio i njegove rezultate rada. U razgovor se umiješao i Ranković koji je odlučio da od sada „nema Kapičić sa Institutom nikakve veze“ i poručio da se za obezbjeđenje u Institutu obrate miliciji „kad Paji smetaju komesari, UDB-a i slično“. Istakao je da postoji „Pajino nepovjerenje u nas“ (Savić je ovo negirao), da se kod njega „u svim razgovorima do sada osjećalo neko unutrašnje opiranje, neki skepticizam koji proističe iz nevjerovanja u nas, u naše sopstvene snage“ i da je „uvijek izlazio sa nekim ciframa da dokaže našu nemoć“ (naveo je poređenje teškoća za izradu Van de Grafovog generatora sa izradom 30 lokomotiva, a Kidrič je mislio 10). Savić je u poslednjem dijelu razgovora ipak prihvatio Đilasov stav da je cilj Instituta „atomska energija u primjeni i bomba“ i da to postavlja kao jasan zadatak izradi uranske peći. Istako je, međutim, „bez lažne skromnosti“ da jedino on može da izgradi uransku peć (djelimično i Valen), i prihvatio je da to učini za tri godine, ali ukoliko bude radio samo taj posao. Zato je tražio da ga razriješe brojnih obaveza u Institutu, računajući i rukovođenje studentskim diplomatskim radovima, jer je bio umoran i prezauzet. Ranković je predložio da se nađe zamjena za vođenje Instituta (a da to ne bude Valen pošto je stranac), a Saviću je priznao da je „bio i inicijator i lično je njegova zasluga najveća za podizanje tog velikog preduzeća“. Savić je na kraju preuzeo obavezu da izradi elaborat o uranskoj peći.

I pored svih razlika u svjedočenjima i nepreciznosti može se zaključiti da je 1950. godina bila ključna za razvoj jugoslovenskog programa. Tada je na vidjelo izašlo „zakulisno mišljenje da se gradi nuklearna bomba“ čiji nosioci su izgleda bili Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Milovan Đilas, koji su upravo te godine u Vinči poslali Slobodana Nakićenovića, a potom i Stevana Dedijera da kontroliše Savića i da mu pomogne u izgradnji „Titove atomske bombe“. Iz oskudnih izvora se može vidjeti da je partijsko rukovodstvo doista željelo bombu, a da je Savić „vrdao“, smatrajući da „Institut i reaktor treba da služe za obuku kadrova, da bismo mogli da se ravnopravno nosimo s ostalim svijetom, ali i fundamentalnim neuklearnim naukama“. Osim u izvorima iz 1950. to Savićevo „vrdanje“ se može vidjeti na samom početku, u izvještaju Uprave za koordinaciju rada naučnih instituta za 1948. U izvještaju Nakićenović kaže kako Uprava pokušava da pomogne u izgradnji Instituta, ali Savić tu pomoć ocjenjuje „nepotrebnom i izlišnom“ i smatra da je „Institut u Vinči samo školska ustanova za izgradnju kadra i da se tu ne namjerava izgrađivati nikakav krupniji objekat iz oblasti atomske energije, izuzevši čisto školske objekte“, što je zalaganjem Uprave trebalo izmijeniti. Izgleda da je Savić zaista od početka, dajući ideju i postavljajući temelje Instituta, težio prije svega razvoju fundamentalnih nuklearanih istraživanja.


(NASTAVIĆE SE)

---