-Priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Ogromna zasluga Aleksandra I je u tome, da Pariz nije bio izložen razaranju i pogromu. Kad su cara obavijestili da armija namjerava da izvrši pokolj u Parizu, on je hitno otišao kod pruskog kralja. Prema alarmantnoj i uznemirujućoj vijesti, za razliku od Aleksandra, kralj se odnio hladnokrvno, primijetivši da je to pogodan slučaj da se osvete za sve nesreće koje su pogodile Rusiju i Prusku krivicom Francuza. Kralj nije mogao garantovati da može da zaustavi pruske vojnike, a onda je predložio caru da se zavede red u vojsci, ne isključujući ni njegovu armiju.
Međutim, sve je stvarno moglo da se završi drugom Vartolomejskom noći. Ogromna mržnja, koja se nagomilavala prema Napoleonu i Francuzima za mnogobrojna nepočinstva i nasilja, koja su oni napravili u Evropi, mogla je, zasigurno, da izazove osvetu na ulicama Pariza. Tim više što je sličnih primjera u toku ratnih dejstava 1814. godine već mnogo bilo. Ima dosta dokaza o pljačkama u francuskim naseljima, u čemu su posebno prednjačili pruski vojnici i ruski kozaci. (U regularnoj ruskoj armiji je održavana stroga disciplina i zato oni nijesu ni učestvovali u tim bezobrazlucima.)
Tako je cara dočekao veoma složen i težak zadatak – da sačuva francusku prestonicu. Osveta prema Napoleonu za ruskog cara svodila se upravo na to, da uradi sve što zavisi od njega, a da Pariz ne doživi sudbinu Moskve.
Aleksandar I je ovu moralnu bitku sjajno dobio. I stvar, naravno, nije samo u tome što car, za razliku od Napoleona koji je pravoslavne hramove pretvarao u konjušnice i naredio da se razori Kremlj, nije dirnuo hram Pariške Bogomajke ili Luvr. Ruski car je porazio Parižane svojom dobrotom i velikodušnošću. Riječju i viteškim ponašanjem Aleksandar I je dobio od Francuza sve to što Napoleon nije mogao da dobije od Rusa uz pomoć topova.
Ako Korzikanac nije doživio da ga Moskovljani dočekaju čak ni sa skromnom delegacijom uplašenih građana, zato je ruski car trijumfalno ujahao u francusku prestonicu na bijelom konju (kojega mu je ranije nesmotreno poklonio Kolenkur) uz oduševljene povike Parižana, koji su ga posipali cvijećem. Adolf Tijer je primijetio: „On nikome nije htio da se dopadne toliko kao tim Francuzima koji su ga toliko puta pobjeđivali i koje je on na kraju pobijedio, a koji su ga sa takvom strašću pozdravljali. Treba pobijediti velikodušnošću – eto šta je on želio najviše u tom trenutku. Dobra je velikodušnost, no da li je to samo velikodušna popustljivost“. Za vrijeme trijumfalnog ulaska Aleksandra I u Pariz dogodio se jedan incident, koji je za trenutak pomračio ovaj svijetli događaj. U masi pored cara nekakav mladi čovjek je podigao pušku, ali su ga odmah spriječili u namjeri. „On je pijan“ – vikali su okolo i car je naredio da ga puste. Mladi čovjek se odmah umiješao u masu i nestao. Šta je on htio, u stvari, nikad se nije saznalo. Kako tvrde očevici, za cijelo vrijeme svog boravka u Parizu Aleksandar I se nalazio u nekakvom duševnom spokojstvu i raspoloženom stanju i mnogo se molio. 29. marta (10. aprila) na dan Hristovog Vaskrsenja po pravoslavnom kalendaru na Trgu solidarnosti, zapravo tamo gdje su pogubili Ludviga XVI, bio je podignut oltar i održano javno veličanstveno bogosluženje. Na prilaznim ulicama u bulevarima, koje su vodile prema Trgu solidarnosti, kretala se masa od 80 hiljada ljudi. Car se mnogo puta prisjećao upravo tog događaja, kao najljepšeg trenutka u svom životu. On je pričao:
„Pred mnogobrojnom masom Parižana, koja se sastojala od svih staleža i uzrasta odjednom je glasno i harmonično odjeknulo rusko pjevanje... Veličanstven je bio to trenutak u mom srcu. Evo, mislim u sebi, po nashvatljivoj volji Proviđenja iz moje hladne otadžbine sa Sjevera ja sam doveo moju rusku pravoslavnu vojsku, da u zemlji drugog naroda, koji je do nedavno harao po Rusiji, u njihovoj čuvenoj prestonici, na tom istom mjestu gdje je pala carska žrtva zbog narodnog bijesa i nezadovoljstva, da se svi zajedno, očišćene duše, pomolimo Bogu. Naša duhovna svečanost je u potpunosti ostvarila svoj cilj“.
Međutim, bez obzira na veliku svečanost trenutka, car je sa humorom prokomentarisao bogosluženje, koje je ušlo u svjetsku istoriju:
„Zabavno je bilo gledati kako su se francuski maršali i mnogobrojna falanga francuskih generala gomilala ispred ruskog krsta i jedni druge gurali da bi mu se što prije poklonili“.
Aleksandar I se konačno obračunao sa Napoleonom za svoje suze kod Austerlica i za spaljenu Moskvu. Moralna pobjeda „skita“ nad Evropom je bila potpuna.
(KRAJ)

---