-Priredio: Vojin Peruničić

Odstupanje Francuza je počelo nečasno i nastavljeno tragično. Odlazeći iz Moskve, Napoleon je naredio da ostave u njoj 10 hiljada ranjenika, računajući na milosrđe Rusa, ali je, istovremeno, naredio da se ruše hramovi i dvorci u Kremlju i da se skine krst sa poznatog zvonika Ivana Velikog. Na sreću, Rusima se djelimično ukazala mogućnost da osujete varvarski plan. Moskovljani su, rizikujući svoj život, u poslednjem momentu uspjeli da razminiraju mnoge crkve. Ipak, pokazalo se da ruševina ima mnogo, na nekim kulama u Kremlju su se pojavile pukotine. Zar se poslije toga treba čuditi što, razjareni čudnovatom Napoleonovom naredbom, Moskovljani nijesu poštedjeli mnoge zarobljenike. Kad su se vratili u razrušeni grad, oni su istovremeno masovno ubili četiri hiljade od deset hiljada zarobljenih Francuza.

Pokušaj Napoleona da se probije do puta za Kalugu, na kojem je bilo dosta hrane za vojsku i da nahrani izgladnjelu armiju, nije se srećno završio. Kutuzov se, striktno izvršavajući svoj plan, pripremao za odlučujuću bitku i nije dozvoljavao da tamo dođu Francuzi. Tada je nastala poznata fraza Kutuzova: „Ja ću ih natjerati da jedu konjetinu”.

Situacija se promijenila psihološki. Rusi su se mirno pripremali za borbu, a Napoleon je bio zabrinut i uplašen. Oprobavši Ruse u nekoliko okršaja i osjetivši njihovu snagu, Napoleon je shvatio da mu je bolje da počne sa povlačenjem baš tim razorenim vojnim koridorom, kuda je Kutuzov pokazao put svom neprijatelju. Sada je Kutuzov diktirao pravila igre.

Ovaj ključni momenat na psihološkom, strateškom i istorijskom planu veoma precizno je prokomentarisao francuski general Segor. Evo kako on opisuje ratni okršaj pod Malojaroslavcem:

„Sjećate li se vi tog zlosrećnog bojnog polja, gdje je zaustavljeno osvajanje svijeta, gdje se dvadeset godina stalnih pobjeda rasprslo u prah, na kojem je počeo slom naše sreće i uspjeha... Možete li zamisliti Napoleona... kako njegovi pogledi lutaju od juga prema istoku, od Kaluškog puta prema Medini? Oba puta su mu zatvorena, na Kaluškom je Kutuzov i 120 hiljada vojnika, spremnih za borbu, a prema Medini on vidi mnogobrojnu konjicu, kojom komanduje Platov”.

Da, to je taj kozački ataman Platov, koji je malo prije toga, realizujući zajedničke zamisli Pavla I i Napoleona, stao na čelo elitne jedinice, koja je krenula u osvajanje Indije. Sudbina je bila naklonjena kozaku. Ataman je mogao i da pogine u tom pohodu na Indiju, ratujući protiv Engleza. Ali se sve završilo tako, što je Platov za uspješno vođen rat protiv Francuzima dobio od Engleza 1814.godine diplomu počasnog doktora oksfordskog univerziteta.

Francuska armija se povlačila, na svakom koraku je gubila ljude, topove, komoru, zastave i smrzavala se u sniježnim nanosima, hraneći se samo leševima uginulih konja. Jelovnik za vojsku, kako im je Kutuzov i obećao, nije se odlikovao raznovsnošću. Nekim velikim čudom Napoleon je ostao živ. Sledećeg dana, poslije istorijskog boja pod Malojaroslavcem, pored sela Gorodnje na malu grupu konjanika, među kojima se nalazio i francuski imperator, naletjeli su kozaci. (Po savjetima Bernadota i po sopstvenoj inicijativi mnogi kozaci i partizani su ciljano lovili Napoleona.) Svi su morali da se prihvate oružja, uključujući i maršale Moratija i Besera. Samo je poljska konjica spasila imperatora i njegovu pratnju neizbježne smrti.

Bez obzira na sveopšte zahtjeve da se preduzmu odlučujuće akcije i da se konačno slomi protivnik, starac Kutuzov je flegmatično odgovarao: „Sve će to da propadne i bez mene”. A ovako je izvještavao cara u Peterburgu: „Mislim da ću ovako najbolje nanijeti gubitke neprijatelju, ako se istovremeno i paralelno budem kretao za njim”.


(Nastaviće se)

---