-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U vrijeme kad je napad socijalističkih zemalja Informbiroa izgledao kao neizbježan, a eventualna pomoć od zapadnih kapitalističkih zemalja neizvjesna (pa čak i vojno-politički i ideološki nepoželjna), posjedovanje nuklearnog oružja je moglo izgledati kao efikasno rješenje i sigurno sredstvo odvraćanja. S druge strane, i na unutrašnjem političkom planu, posjedovanje nuklearnog oružja je bilo značajan argument za jugoslovensko političko, tj. partijsko rukovodstvo. Utoliko prije što se radilo o jednopartijskom totalitarnom sistemu, u kojem je Komunistička partija Jugoslavije držala u rukama sve poluge vlasti, neograničeno raspolagala svim sredstvima sile, kao i privrednim, ekonomskim i naučnim potencijalima i finansijskim sredstvima. Organizovane opozicije nuklearnim namjerama i planovima državnog rukovodstva nije moglo biti, kao što ni pojedinačni, ali otvoren otpor malobrojnog naučno-tehničkog osoblja nije bio očekivan, a i ako bi se pojavio mogao je biti vrlo lako nasilnim i drugim metodama spriječen ili prevladan. Da bi učvrstilo i odbranilo takav politički i društveno-ekonomski sistem koji je izgrađivan, jugoslovensko partijsko rukovodstvo je bilo spremno na sve, pa i na ogromne i neizvjesne napore u cilju izgradnje nuklearnog oružja. Malobrojni pojedinci koji su bili svjesni iluzornosti takvih napora, kao i ekonomskih, naučnih, tehničkih i etičkih prepreka na tom putu, bar u početku su sasvim sigurno morali da ćute. I na kraju, posjedovanje nuklearnog oružja se može posmatrati i kao simbol državnog i nacionalnog identiteta, modernosti i međunarodnog prestiža, što je svakako moglo biti i gledište jugoslovenskog partijskog rukovodstva. Njemu je takav simbol bio prijeko potreban i dragocjen, kako na unutrašnjem (učvršćivanje državnog i nacionalnog identiteta i sprovođenje politike bratstva i jedinstva različitih republika i naroda, od kojih su neki u proteklom ratu bili duboko sukobljeni), tako i na spoljnopolitičkom planu (međunarodno priznanje i emancipacija države, rukovodstva i državnog uređenja, koji su se našli izolovani u međunarodnim odnosima i osim neprijatelja na kapitalističkom zapadu, od 1948. dobili ogorčene neprijatelje i na socijalističkom istoku).

Kada se, dakle, radi o tome da li je jugoslovensko rukovodstvo htjelo da poslije rata započne vojnu nuklearnu avanturu, može se zaključiti da je postojalo više motiva da to učini, bez obzira da li je to po naučnim, ekonomskim i drugim kapacitetima moglo da učini. Da li je tako i bilo? Kada su u pitanju početne godine, i kraj 40-ih i početak 50-ih, odgovor nude malobrojni arhivski izvori i nekoliko sjećanja učesnika događaja. Obim arhivske građe je ograničen tajnošću i povjerljivošću (kao i u svim ostalim zemljama), kojom je ovaj ne baš sasvim definisan i konzistentan projekat bio obavijen, kao i nesačuvanošću, nekompletnošću i nedostupnošću pojedinih arhivskih fondova. Ovdje treba istaći prije svega nedostupnost dokumentacije savezne Uprave državne bezbjednosti, organa koji je, prema tragovima u drugim fondovima, imao ključnu ulogu u pokretanju i razvoju jugoslovenskog nuklearnog progama od kraja 40-ih godina.

Od savremenika i učesnika prvih koraka i istraživanju nuklearne energije u Jugoslaviji samo su Stevan Dedijer i Jovo Kapičić decidirano potvrdili da je već krajem 40-ih i početkom 50-ih godina postojala težnja jugoslovenskog rukovodstva da napravi nuklearnu bombu, da su u tom cilju preduzimani izvjesni napori, u kojima su i oni sami imali određenu ulogu. Prvo je Stevan Dedijer u bilješci načinjenoj u Kaliforniji 1969. godine, unijetoj u autobiografiju koja je objavljena na engleskom (2010) i hrvatskom jeziku (2011), tvrdio da je krajem 1949, odnosno početkom 1950. kao pouzdan partijski kadar i predratni student teorijske fizike doveden iz Njujorka u Institu u Vinči da pomogne u naporima da se napravi atomska bomba i da nadzire rad Pavla Savića na tom problemu.


(NASTAVIĆE SE)