U Napoleonovoj armiji su bili i vatreni dobrovoljci – Poljaci. U Napoleonovoj armiji ih je bilo 90 hiljada. Iz Poljske je Napoleon i počeo svoj pohod na Rusiju. Varšavsko vojvodstvo se pretvorilo u mjesto za pripremanje ratnih operacija za napad. Kako piše u knjigama vojne istorije, na Visli, od Varšave pa sve do ušća izgrađivana su skladišta za hranu i artiljeriju. U Dancigu, u glavnom skladišnom punktu, u januaru 1812. godine postojale su pedesetodnevne zalihe hrane za 400 hiljada ljudi i 50 hiljada konja. Velike zalihe hrane i municije bile su u samoj Varšavi.

28. maja 1812. godine u Poznanju, lijepo odjeveni i ulickani poljski velmože svečano su dočekali francuskog imperatora. Napoleon je, koji je već u mislima bio sa armijom na frontu, na brzinu obavio ceremonijalni protokol, izjavivši da je pretpostavljao da će sve prisutne vidjeti u čizmama sa mamuzama i sa sabljom na boku, koji su spremni da krenu u pohod. Onda su Poljaci jurnuli na presvlačenje.

U svom proglasu jedinicama Napoleon je naglašavao da se u Tilzitu Rusija zaklela da će vječno biti u savezu sa Francuskom i da će da vodi rat sa Engleskom.

„Ona sada krši svoju zakletvu... Misli li ona da smo mi degenerici? Zar mi nijesmo ratnici sa Austerlica? Ona nas dovodi u poziciju da biramo nečasnost ili rat. U izboru neće biti nedoumica. Dakle, krećemo naprijed, pređimo preko Nemana, počnimo rat na njenoj teritoriji. Mir, koji ćemo zaključiti, biće obezbijeđen i privešće kraju taj pogibeljni uticaj, koji Rusija već 50 godina pokazuje na djelu Evropi” –rezimirao je francuski imperator.

Nakon dva dana poslije Napoleonovog proglasa, u noći 12. (24.) juna 1812. godine, njegove trupe su počele sa prebacivanjem preko Nemana. Napoleonova armija, u kojoj se govorilo na raznim jezicima, nije mogla dugo da stoji na jednom mjestu. Ovako je to jednostavno prokomentarisao vojskovođa:

„Moja armija je naučena tako da podržava samo kretanje naprijed. Njeno čelo mora ići naprijed, ali se ne može zaustavljati ili povlačiti nazad, ovo je armija za osvajanje, a ne za odbranu”.

O brojnosti Velike armije u „Svjetskoj istoriji ratova” piše:

„Postoje desetine različitih izjava o brojnosti Velike armije, koja je prešla preko Nemana. Napoleon je pričao o cifri od 400 hiljada ljudi, baron Fen, njegov lični sekretar, o 300 hiljada, Segor o 375 hiljada, Fezanzak o 500 hiljada. Cifre o kojima su govorili Sent-Ilerom (614 hiljada) i Labom (680 hiljada) podrazumijevale su i rezervne snage. Većina izjava se kreće između 400 i 470 hiljada ljudi”.

U svakom slučaju na Rusiju je navalila ogromna, odlično opremljena i dobro naoružana sila, u stvari, na Ruse je krenuo pravi cunami. Pored toga, Veliku armiju je predvodio genijalni i do tada nepobjedivi vojskovođa.

U svoju narednu pobjedu francuski imperator je bio potpuno siguran, a strateški plan je bio jednostavan i proračunat na brz uspjeh: „Ja krećem na Moskvu i sve ću završiti sa jednom ili dvije bitke”. To što se Moskva pokazala kao cilj za napad, a ne tadašnja ruska prestonica Peterburg, nije slučajno. „Ako osvojim Kijev –govorio je vojskovođa – ja ću Rusiju uhvatiti za noge, ako zavladam Peterburgom, uhvatiću je za glavu, osvajanjem Moskve, pogodiću je u srce”.

U svojim planovima imperator je očigledno polazio od srednjoevropskih standarda vođenja rata. Austrijanci su se predali izgubivši Beč, Prusi su se predali izgubivši Berlin. Na taj način Rusi su morali da se predaju i da izgube Moskvu. Međutim, to što se samo po sebi podrazumijevalo u Francuskoj, kod Rusa je to izgledalo mnogo drugačije. Naravno, Rusi se nijesu spremali da predaju Moskvu, ali pamteći svoju istoriju, već su znali da zauzimanje Kremlja nije i propast Rusije.

Upravo uoči upada Velike armije, grof Rastopčin, koji je bio imenovan na mjesto genaral-gubernatora Moskve, pisao je caru: „Ruski car će uvijek biti zgrožen u Moskvi, opasan u Kazanju i nepobjediv u Toboljsku”.

Priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---