-Priredio: Vojin Peruničić

Od susreta u Erfurtu i poslije 1812. godine cijela Evropa se grozničavo prestrojavala, prepisujući ponovo tajne i javne diplomatske ugovore i pripremala za odlučujući sukob između Rusije i Francuske. Da je takav sukob neizbježan postalo je potpuno jasno poslije toga, kad je Aleksandar I na kulturan način, ali odlučno odbio bračnu ponudu Napoleona njegovoj sestri i spriječio da se uda za njega velika knjeginja Ana Pavlovna. Oni koji su naučili da čitaju između redova, jasno im je bilo da Napoleon nije doživio neuspjeh u proševini, već u još jednom, poslednjem pokušaju da uvuče Rusiju u savez protiv Engleske.

Napoleonova prosidba je izazvala u Peterburgu poveliku pometnju i paniku. Ni za koga nije bila tajna da su Napoleonov razvod sa Žozefinom i traženje nove supruge izazvali isključivo politički razlozi. Poslije mnogih bitaka u Evropi ostale su samo tri velike države: Engleska, Austrija i Rusija. Prva je za Napoleona bila smrtni neprijatelj, pa zato nije bilo ni govora o nikakvom kompromisu sa Englezima. Korzikanac je nedavno ponovo porazio Austrijance, pa zato nije bio red da sa njima sklopi savez, a ni korist od takvog sporazuma nije bila toliko velika. Ostala je samo Rusija i zato su se prvo okrenuli prema njoj preko proševine.

Aleksandrovo odbijanje bračne ponude njegovoj sestri diktirano je, kako političkim, tako i porodičnim razlozima. Dati svoju sestru Napoleonu značilo je približno isto što i preuzeti Galiciju iz ruku francuskog imperatora. I jedno i drugo je značilo neizbježan ulazak u koaliciju sa Francuskom, a time i obaveza da se čvrsto slijedi put Napoleonove spoljne politike. Ali permanentno biti u ratu, u ruskim planovima nije pisalo.

Što se tiče porodične situacije, majka ruskog imperatora je bila kategorična protiv tog braka. Da preda svoju kćerku na klanje „korzikanskom čudovištu” u ime visoke politike, Marija Fjodorovna nije željela. Dobivši korpu, Napoleon, koji je navikao u diplomatiji na takve smjele poteze, kao na bojnom polju, odmah se okrenuo i izjasnio u korist kćerke austrijskog imperatora Franca – Marije Lujze.

Za razliku od Peterburga, Napoleonova prosidba je u Beču izazvala ushićenje. Od usta do usta se prenosila jedna te ista fraza: „Austrija je spašena!” Ako je do tada sudbina imperije, reklo bi se, visila o koncu, sada su Austrijanci ponovo osjetili stabilno tlo pod nogama. Ovo je bio skupocjen dar, koji je on predao bečkim političarima, ali ne bez pomoći Rusa.

Većina tadašnjih analitičara je shvatala da od ishoda ratnog sukoba Francuske sa Rusijom zavisi sudbina Napoleona, a time i Evrope. Ali nije bilo jasno ko će pobijediti, zato se veliki broj država kolebao kome da se prikloni. Najčešće su birali komplikovanu varijantu, otvoreno su se zaklinjali u vjernost jednoj od zemalja, a tajno su pokazivali odanost drugoj. Tako su se u tom momentu ponašale, na primjer, Pruska i Austrija. U decembru 1811. godine Fridrih Vilhem je napisao Aleksandru I da je prinuđen da se žrtvuje za sreću Prusa i da mora potpisati ugovor o savezu sa Francuskom. Istovremeno sa takvom porukom je otišao kod cara fon Knezebeka. On je donio uvjeravanja od pruskog kralja da Pruska čeka spas samo od svog vječnog prijatelja Aleksandra. O tome je pruski kralj lično pisao ruskom caru u martu 1812. godine, uoči samog početka rata:

„Sažalite se na mene i nemojte da me okrivljujete... Ako počne rat, mi nećemo nanositi štetu jedan drugom više, nego zahtijevaju stroga pravila rata, i nećemo zaboravljati da smo prijatelji i doći će vrijeme kad ćemo mi biti saveznici”.

Pruski darovi Rusiji i Francuskoj, nije teško primijetiti, bili su mnogo različiti. Aleksandar je dobio vatren prijateljski pozdrav, a Napoleonu je predloženo da stavi pod svoju kontrolu 100 hiljada pruskih vojnika u zamjenu za prisajedinjenje Pruskoj (pošto pobjede Ruse) veliki dio pribaltičkih teritorija. Sve je to toliko loše mirisalo, da cinični Napoleon nije propustio da podrugljivo podsjeti pruskog gospodara: „A kako si se zakleo na grobu Fridriha Velikog?” Međutim, ne računajući mnogo na borbenu sposobnost pruskih vojnika, Napoleon je uzeo samo dvadeset hiljada od predloženih 100 hiljada vojnika, i to u svojstvu korpusa za pomoć.


(Nastaviće se)

---