Akademik Zoran Lakić u knjizi „Učiteljska škola u Danilovgradu 1919-1929” iznosi da su nakon oslobođenja i ujedinjenja 1918. godine na teritoriji bivše Kraljevine Crne Gore otvorene nove polugimnazije (niže), a potom pretvorene u gimnazije, i to u: Baru, Ulcinju, Danilovgradu, Kolašinu, pored već postojećih gimnazija u Podgorici, Cetinju, Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Peći. Kolika je bila narasla svijest za unapređenje prosvjete, tj. obrazovanja, pokazuje i citat iz tadašnjeg uglednog časopisa „Nova Evropa”, koji navodi akademik Lakić: „O kako su to bili teški dani...Narod je davao milione dinara za podizanje škola...Borilo se i staro i novo...Nastavnom osoblju i školskoj omladini – pripada nesporna uloga – utvrđivanja jugoslovenske misli u Crnoj Gori. Opštine podižu školske zgrade – bez ikakve pomoći od strane države. Tek poslednje 2-3 godine – država je davala neku pomoć pojedinim siromašnim opštinama za održavanje školskih zgrada”.

Akademik Lakić iznosi podatak da je nakon ujedinjenja u Danilovgradu otvoreno, pored postojećih, još pet osnovnih škola, jedna ženska zanatska škola, jedna stručna muška, kao i učiteljska škola, „što je najbolji dokaz novih pregnuća i evidentnog napretka u razvoju školstva”. Dalje se navodi, da je osnivanje Učiteljske škole u Danilovgradu poteklo od lokalnih političkih struktura 17. aprila 1919. godine. Akademik Lakić iz prikupljene i odabrane dokumentacije navodi razloge za otvaranje Učiteljske škole i to baš u Danilovgradu: „Pomenuto pleme (Bjelopavlići) sa preko 14 hiljada stanovnika bilo je do sada u položaju da gotovo svu svoju omladinu, po završetku osnovnog obrazovanja i vaspitanja, ostavi kod svojih kuća – bez dalje naobrazbe.Zato bi otvaranje Učiteljske škole u Danilovgradu – predstavljalo za ovaj kraj veliku pomoć”.

Izneseni su i drugi razlozi kao što je taj da je Danilovgrad prirodni centar Crne Gore, poljoprivredno područje na kojemu se namirnice mogu dobiti po znatno nižim cijenama „nego na ma kojem području pokrajine”. Potom se navode i druge povoljnosti i argumenti za otvaranje Učiteljske škole u Danilovgradu, kao što je taj da je zgrada u izgradnji na zemljištu od preko 20 rala zemlje, koja joj pripada, da ima pijaću vodu koja je dovedena sa planinskog vrela. Iznesen je podatak da su Bjelopavlići već prikupili i uložili 30 hiljada kruna za uređenje školske zgrade, kao i to da imaju bogatu kulturnu tradiciju i još veći interes mladih za upis u školu. Pored ovih navedeni su i zdravstveni uslovi i ljepota krajolika. Sve je to presudno uticalo da je Ministarstvo prosvjete ujedinjene države, donijelo – „Ukaz da se stalno premesti Učiteljska škola u Danilovgrad”.

Pored svih ovih iznesenih razloga Bjelopavlići su smatrali da su oni dali veliki pečat ujedinjenju Crne Gore i Srbije i stvaranju države SHS, i da kao srez od blizu 13 hiljada žitelja (površine 541 km2, od čega je 60% zemljišta bilo pod šumom, a samo 18% je bilo neplodnog zemljišta) zaslužuju i imaju potrebu za gimnazijom i Učiteljskom školom u Danilovgradu, što su i dobili jednodušnom upornošću stanovnika i njihovih predstavnika u organima vlasti nove države. Akademik Lakić dalje napominje da je Danilovgrad kao „perspektivan region s razlogom planiran kao politički centar Crne Gore” još za vrijeme Petra Prvog Petrovića Njegoša, ali su poznati politički razlozi, ubistvo knjaza Danila, to spriječili.

PRIREDIO:MILjAN STANIŠIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---