Da bi ojačali savez s Rusijom i čvršće je vezali za Francusku i Englesku, u Parizu i Londonu su pustili glasine o namjerama Njemačke da pokušava da pokrene pregovore s Rusijom. Engleski ministar spoljnih poslova predložio je da se zaključi sporazum s Petrogradom o pravima Ruske imperije na isključivi prioritet upravljanja crnomorskim moreuzima i Konstantinopoljem. Ipak, u konačnoj verziji, korekcijom ovoga predloga od strane Francuza i Engleza, donijeta je odluka o zajedničkom upravljanju sve tri zemlje nad Konstantinopoljem i moreuzima.

Namjeravali su da trojica komesara – engleski, francuski i ruski – upravljaju cijelim tim rejonom. Tako su Engleska i Francuska vješto i lukavo iskoristile pitanje upravljanja moreuzima i nastojanje Rusije da ostvari „vječitu želju“ neograničene vlasti, kao opravdanje za aktivno učešće njene armije u borbenim dejstvima na ratnim frontovima.

Zapadni saveznici su u toku rata pokušavali da stave pod kontrolu balkanska događanja, manipulišući teritorijalnim pretenzijama balkanskih zemalja. Tako je u proljeće 1915, ne obavještavajući Rusiju, Engleska počela pregovore sa Bugarskom o njenom ulasku u Antantu. Na tu zemlju, isto kao i na Srbiju, vršen je pritisak, bez obzira na interese Rusije i njene veze s tim zemljama. Pored toga se engleska diplomatija poslužila lukavošću, stvarajući sliku, da loši i štetni predlozi po Srbiju, Bugarsku i Rumuniju dolaze od Rusije, stalno naglašavajući u pregovorima sa balkanskim državama, da je Balkan interesna sfera Rusije.

Dok su narodi prolivali krv po ratištima, vladajući krugovi velikih država su se bavili prekrajanjem granica balkanskih zemalja. U isto vrijeme male balkanske zemlje, umjesto da ujedinjuju snage i prave otpor agresiji, koja je izvršena na Srbiju, one su isticale ekspanzionističke težnje i stalno tražile da se njima pripoji ova ili ona teritorija. Tako je rumunski ambasador u Londonu izjavio, da će Rumunija ući u rat, samo pod uslovom, ako države Antante garantuju pripajanje Banata, i da se državna granica pomjeri do rijeka: Prut, Tisa i Dunav. Ipak su, kasnije, ti zahtjevi svedeni na uspostavljanje granica samo do Tise i Dunava. Pozicija Srbije se usložnjavala zato što je Italija zauzela nepomirljiv stav, zamjerajući Srbiji zbog ustupanja bilo kojih teritorija Austrougarskoj. Priključivši se zemljama Antante, Italija je postala skriveni neprijatelj Srbije.

Ambasador Rusije u Srbiji G. N. Trubeckoj je pisao: „Kada se razgovaralo o pitanju teritorijalnih kompenzacija, naši saveznici su brzo odbacili princip prava naroda, koja su ranije grlato podržavali. Oni su krojili granice država kao parče platna, podsjećajući nas na loše i rasipne krojače, koji su malo vodili računa o obliku, kalupu i veličini parčeta. Ipak, teško možemo prihvatiti da je i ruska vlada bila besprekorna i da nije odstupala od principa „prava naroda“.

Pomoć Rusije Srbiji u vojnom i materijalno-tehničkom pogledu, u najvećoj mjeri, bila je mnogostrana. Već od jula 1914. Petrograd je odobrio Srbiji značajan novčani kredit, donijevši odluku o isplati novca svakog mjeseca u iznosu od 3 do 5 miliona rubalja. U toku 1915. godine Rusija je odobrila dugoročne kredite Srbiji i Crnoj Gori za njihove vojne potrebe, u ukupnom iznosu od 75.5 miliona rubalja. Pružana je i druga finansijska pomoć. Ipak, velike teškoće su se pojavile u isporuci naoružanja i municije Srbiji. Zbog toga što je Rusija bila loše pripremljena za rat, sama je provjeravala svoj izraženi deficit u naoružanju, posebno u artiljeriji. Drugi problem je stvarala teritorijalna udaljenost Srbije i Crne Gore od ruskog fronta. Naoružanje su morali da prevoze preko teritorija Rumunije, Bugarske i Grčke, što je stvaralo svakojake teškoće. Put preko Bosfora i Dardanela faktički je Turska zatvorila. Ostao je samo slobodan put Dunavom, ali ni on nije bio bezopasan, jer su rijekom plovili austrougarski ratni brodovi. Rumunija je odlučno odbila da Rusija koristi njene željezničke pruge. Pod pritiskom njemačke i bugarska Vlada je počela da pravi smetnje ruskom eksportu u Srbiju. U isto vrijeme Bugarska i Rumunija su otvorile širok put za transportovanje ratnog materijala iz Njemačke u Tursku preko svojih teritorija. U bugarskim riječnim lukama počeli su da se ukotvljavaju austrougarski ratni brodovi. Grčka je takođe lišila mogućnosti Rusiju, da preko Soluna šalje svoje vojne tovare. Sve su to dokazi o antisrpskom raspoloženju ovih zemalja, o njihovom strahu od njemačke, a takođe i o njihovom kolebanju, kojem bloku velikih sila da se priklone, i od kojeg bloka bi imali najviše koristi.

PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---