Sa namjerom da će zahtijevati da se zakoni o progonstvu njegovih roditelja anuliraju, kralj Aleksandar je upoznao ministre i namjesnike početkom januara 1893, prije nego što je objavljena vijest o izmirenju njegovih roditelja. Jovan Avakumović je bez okolišenja potvrdio kralju da će poništenje tih zakona biti među prvim tačkama skupštinskog dnevnog reda. Kralj je vjerovao da će ovo za njega vrlo važno pitanje biti riješeno bez ikakvih problema. U to je bio ubijeđen i zbog toga što su ga radikali i naprednjaci uvjeravali da i oni isto žele. U tom smislu je izvještavao roditelje, navodeći da će Skupština povući zakone bez riječi. Ocu je još javljao da je vojska veoma zadovoljna poslednjim vijestima o pomirenju sa majkom. Vjerovao je da će sređivanje odnosa između oca i majke pozitivno uticati i na smirivanje rasplamsalih političkih strasti u zemlji. Nade u povoljno rešenje davao je namjesnik Jovan Belimarković. Nasuprot Belimarkoviću, liberalnim ministrima i političkim faktorima u zemlji iz drugih stranaka, od kojih je većina govorila ono što kralj želi da čuje, Jovan Ristić je bio mnogo otvoreniji. Saopštio je kralju da je srećan što će njegovi roditelji biti pored njega, ali da „nije pravi trenutak“ za njihov povratak. O pitanju poništenja zakona prvi namjesnik se dugo nije eksplicitno izjasnio, ali je rekao da sa tim ne treba žuriti.

Kraljeva ideja o aboliciji zakona ubrzo je naišla na otvoreno protivljenje Jovana Ristića, što je uticalo na promjenu njegovog stava i prema Namjesništvu i prema liberalnoj vladi. U toku je bila beskrupulozna predizborna kampanja koju su liberali, na čelu sa ministrom policije Stojanom Ribarcem, vodili protiv radikala. Ristić je plasirao priču kako radikali veoma lako mogu da iskoriste navodno pomirenje kraljevih roditelja, šireći vijesti da iza njega stoji Milanov plan da se vrati u Srbiju. Kralj Aleksandar u to nije vjerovao i Ristićevo upozorenje je nazvao „cjepidlačkim pretjerivanjem“. Smatrajući da je Ristić usamljen u svom stavu, kralj se okuražio i riješio da ne odustane od svog plana, jer „Ristić neće moći lako da prodre“. Ubrzo je uvidio da je Ristićev uticaj presudan. Liberale je ocijenio kao lovce na političke poene, ali suviše slabe da zadovolje njegova očekivanja. Mislio je da ga smatraju naivnim, da ga zavaravaju ne bi li popravili sliku o sebi. Kada je prvi namjesnik saopštio kralju imena kandidata za mjesto trećeg namjesnika, a uglavnom su se tu našle drugorazredne ličnosti, kralj je zaključio da „oni (liberali, prim. S.R.) neće moći staviti van snage zakone o razvodu i progonstvu“. Počeo je vjerovati da su radikali zapravo ti koji imaju snage da preuzmu na sebe borbu i eliminišu zakone o progonstvu njegovih roditelja.

Iz kraljeve prepiske saznajemo da je u januaru 1893. o svim stvarima „nadugačko“ razgovarao sa svojim bivšim guvernerom Lazarom Dokićem. Posledica tih razgovora jeste njegov zahtjev da se obrazuje jedno tijelo, savjet, na čijem čelu ne bi bio Ristić, već Milutin Garašanin, koji je važio za iskrenog i bliskog kraljičinog prijatelja. Kralj nije detaljnije obrazložio ulogu ovog tijela, samo je nagovijestio majci da će joj opširno o svemu pričati kada se budu vidjeli. Ipak, jasno je da je uloga savjeta bila da pripremi teren za zakoniti povratak kraljevih roditelja u zemlju. U pismu od 19. februara kralj Aleksandar javlja majci da je među radikalima pronašao nekoliko ličnosti koje se zalažu za njen i očev povratak u zemlju i da mu je jasno da Namjesništvo ne razumije njegovu želju da mu se roditelji vrate. Sigurno je da je već tada počeo da kuje plan koji bi mu omogućio da se oslobodi Namjesništva i da svoje zamisli sprovede u djelo. Nadao se da će preuzimanjem vlasti zauvijek prestati da bude žrtva onih koji su uzeli slobodu da odlučuju o njegovoj sudbini i sudbini njegovih roditelja. Ta želja stalno je prisutna u prepisci sa roditeljima.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---