-PIŠE: Akademik Miomir Dašić

U sva tri odjeljenja đaci su bili vrlo radni, disciplinovano su izvršavali školske zadatke. Bilo je primjetno da se ova generacija redovno školovala i u osnovnoj školi i u nižim razredima gimnazije. Među vašom generacijom nije bilo izrazito odličnih đaka, ali je bilo više vrlo dobrih i nekih sklonih literaturi, što je dolazilo do izražaja u pismenim zadacima. Njihova imena ovom prilikom neću isticati, jer ne bih želio da neko ime izostane iz mog prisjećanja i da tako „izgubim svoju dušu”.

Ovim prisjećanjem završavam ovu svoju kratku priču o Gimnaziji koja nas je uputila u život. Saopštio sam nešto istine i o ovoj, a ponešto i o nekim ranijim generacijama, o ličnostima pojedinih profesora i direktora ove škole. Nijesam kao istoričar sklon da prihvatim da mrtvi stvaraju istoriju, a živi je, uglavnom, pišu, stavljaju na papir, opisuju. Nama živima pripada privilegija da kažemo i opišemo ono kako je nešto bilo, kako smo stvari, događaje i vrijeme svoga življenja vidjeli, a ne kako bismo željeli da zadovoljimo samo radoznale. Zato držim da ovi fragmenti predstavljaju mali prilog istoriji naše Gimnazije, pojačavaju interesovanje da se kaže cjelovita istina o ovom hramu prosvjete i kulture, rasadniku intelektualaca koji su Berane uvrstili u red gradova najrazvijenijih kulturnih i naučnih sredina Crne Gore i bivše Jugoslavije. U tom intelektualnom rasadniku i ova generacija zauzima skromno mjesto, mjesto koje joj obezbjeđuje trajan spomen.

O daljem istorijskom prosvjetnom i kulturnom razvoju Gimnazije, poslije generacije maturanata 1955/56. godine – periodu koji je pratilo dalje napredovanje Gimnazije, naročito šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. vijeka, dok i ovu elitnu školu nijesu razorile razne improvizovane reforme – ne bih ovom prilikom dalje govorio. Činim to i zbog toga što bih bio obavezan da pišem i o svom doprinosu, što ne bi bilo neskromno, kao dugogodišnjeg direktora ove gimnazije, i o njenom razvoju i snažnom duhovnom napredovanju ka vrhovima nauke i kulture upravo tog perioda.

Plodovi ostvarivani u ovoj gimnaziji, i prije i poslije ove generacije svršenih maturanata, mogli su iznicati samo sa zdravog polja i iz naroda toliko žudnog prosvjete, znanja i želje da se emancipuje do nemjerljivih granica, uz spremnosti da ostavi za sobom ratničku tradiciju kao istorijsko pamćenje kroz minule vjekove. Možemo biti srećni što su generacije beranskih gimnazijalaca ratničko nasljeđe zamijenile žudnjom za saznanjima nauke i kulturnih tekovina, za dostignućima savremene civilizacije. Naša gimnazija je bila i ostaje veliki duhovni hram koji je generacije mladih prosvjetljavao savremenim znanjima i upućivao ih u više sfere istorijske nauke, književnosti, slikarstva, matematičkih, tehničkih, ekonomskih, pravnih i drugih naučnih disciplina.

Ti plodovi izrasli iz ovog intelektualnog rasadnika obavezuju na ovakva okupljanja i prisjećanja. Obavezuju i na ovakve priče i njihovo stavljanje na papir. Jer, i u Crnoj Gori i šire u bivšoj Jugoslaviji bilo je gimnazija ravnih ovoj, pa i onih koje su je u ponečemu i premašivale, ali tvrdim da nema primjera da je iz jedne seljačke sredine – a još i u nesređenim prilikama koje su pratile nastanak Beranske gimnazije, njen rad i razvoj – ostvareno toliko intelektualnih plodova. Podsjetiću, mada podaci nijesu precizno istraženi, i konačni, da je iz ove gimnazije u proteklim decenijama izašlo preko 130 doktora nauka, 22 akademika, više od 20 uglednih književnika, 12 slikara i na stotine visokih stručnjaka, političara i kulturnih poslenika. Ovi podaci, iako nijesu konačno sabrani, sami za sebe govore o velikom učinku ove prosvjetne ustanove.


(KRAJ)

---