-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Sa svoje strane, Jelisaveta je smatrala da inostrani partneri ni blizu ne rade sve to što bi mogli da urade. Zahtjevi su se ticali pitanja koja su se odnosila i na finansiranje prevrata i na javnu međunarodnu podršku. Šveđani su upali u Rusiju, ali se nijesu izjasnili u korist Jelisavete. Zahtjevi su primljeni k znanju, još su ubacili novca, a Šveđani su na kraju zvanično objavili da smatraju sebe zaštitnikom prava Jelisavete Petrovne.

Međutim, u istoriji postoji i druga verzija, veoma kratka, ali ne manje uvjerljiva priča, koja se odnosi na pregovore sa Šveđanima. Na predlog Šveđana, koji je predat posredstvom Šetardija, Petrova kćerka je odmah i odlučno odgovorila: „Bolje je da nikad ne budem carica, nego da kupim krunu po toj cijeni“. Što se tiče švedskog manifesta, on je bio samo dimna zavjesa i obično propagandno prikrivanje radi pokretanja ratnih operacija.

Ne može se reći da su akcije zavjerenika ostale nezapažene. Mnogi su pokušali da upozore regenta Anu Leopoldovnu. Jedan od prvih je bio uznemiren, osjetljivi Osterman, koji je došao zabrinut kod vršioca vladarske titule. Ona mu je rekla da je sve to spletkarenje, da joj je Jelisaveta prijateljica i da je ona nesposobna za intrige. Umjesto ozbiljnog razgovora, Ostermanu su predložili da pažljivo pripremi svečanu odjeću, koja je sašivena za malog imperatora Ivana Antonoviča.

Informacije o pripremanju prevrata su dolazile i iz inostranih izvora. Poljsko-saksonski ambasador Linar je pokušao da razgovara na tu temu sa regenticom. Rezultat je bio isti kao i sa Ostermanom. Buru je čak pedosjećao i suprug Ane Leopoldovne generalisimus Anton Urlih. I on je nekoliko puta skretao pažnju na mrke poglede gvardejaca. U noći prevrata muž je bezuspješno pokušavao da ubijedi ženu da pojača obezbjeđenje sa njigovim povjerljivim vojnicima.

Optimizam Ane Leopoldovne nije bio toliko naivan, kako je to izgledalo na prvi pogled, ona je dobro poznavala Jelisavetin karakter, pa zato nije ni vjerovala da je ona sposobna i odlučna da izvede državni udar. Bez obzira na sve pripreme, Jelisaveta se stvarno kolebala. Ali pored nje se našao Lestok i Ana Leopoldovna nije ni pretpostavljala koliko je on energičan i temperamentan.

Upravo on je znao način kako da nagovori Jelisavetu da donese konačnu odluku. 24 novembra u 10 časova izjutra Francuz je došao kod Jelisavete sa dva crteža u rukama. Na jednom je careva kćerka bila prikazana sa krunom na glavi, a na drugom u odjeći monahinje. Lestok joj je glasno i osječito postavio pitanje: „Želite li da budete na carskom prestolu ili da tamnujete u manastirskoj ćeliji, a vaše prijatelje i pristalice pošaljete na stratište?“

Poznavajući Jelisavetin karakter, možemo pretpostaviti da nju nije toliko oduševljavala carska kruna, koliko se uplašila monaške mantije. Sama pomisao na to da postoji mogućnost da ostatak svog života provede u mračnoj manastirskoj ćeliji daleko od lijepe i moderne odjeće, vatrometa, šampanjca i muškaraca, izgledalo joj je nezamislivo i neizdržljivo.

Svi ostali događaji su se odvijali po već skiciranoj šemi. Ona je počela da se trijumfalno pojavljuje u kasarnama gvardejaca, držani su govori o prevlasti Njemaca i nasleđu Petra Velikog, hapšeni su politički protivnici, saslušavani su i ispitivani kolebljivi pojedinci.

Feldmaršal Lasi je ušao u rusku istoriju, na samo zahvaljujući svojim mnogobrojnim pobjedama nad Šveđanima, već i zbog sjajnog i snalažljivog odgovora, koji je dao izaslaniku prestolonaslednice, koji ga je probudio u noći državnog prevrata. Na pitanje: „Kojoj partiji pripadate?“ – bunovni Škotlanđanin, ne znajući šta se dešava, ipak je odgovorio bez greške: „Onoj koja sada vlada!“

Malo ih je spavalo mirno te noći u Peterburgu. Narod se okupljao na ulicama. Jelisavetine riječi: „I ja i vi svi smo dosta trpjeli od Njemaca i cijeli naš narod mnogo trpi od njih. Oslobodićemo se od naših mučitelja! Budite na usluzi i meni kao što ste i mom ocu!“ – nijesu se čule od velike buke i galame okupljenog naroda.

Najviše su se radovali opet gvardejci. Kad su grenadiri Preobraženskog puka zamolili Jelisavetu Petrovnu da primi počasni čin kapetana njihove čete, ona, ne samo što je sa zadovoljstvom prihvatila, nego je dodijelila plemićku titulu svakom vojniku njene čete, a pored toga, ona je obećala da će svakom od njih pokloniti posjed kao i kmetovima. Tako je zbog prevrata u Rusiji u četi postalo još više srećnih ljudi.


(Nastaviće se)

---