„Sve što je palo, bilo je sklono padu“ (B. Miljković)
Sukob dvije koncepcije uređenja Jugoslavije i partije dominirao je i radom 14. (vanrednog) Kongresa SKJ, doveo je do konačnog razlaza. Kongresu, održanom od 20. do 22. januara 1990. u beogradsom Centru „Sava“, prisustvovali su delegati svake republike i pokrajina, kao i partijska delegacija JNA. Nakon dva dana rada i oštrih verbalnih sukoba delegacije Srbije i Slovenije, slovenački komunisti su 22. januara uveče napustili kongresnu dvoranu, a zahtjev Slobodana Miloševića, šefa delegacije SK Srbije da kongres nastavi sa radom nijesu prihvatile delegacije SK Hrvatske, SK Makedonije i SK BiH. Bio je to dugo pripremani scenarij kojim je na tužan način prekinuta 45-godišnja vladavina SKJ. Dramatični kraj SKJ uvećao je neizvjesnost i ubrzao dalji razvoj događaja.
Ovaj događaj, koji je bio jedan od ključnih u razbijanju Jugoslavije, dugo vremena je pripreman – čekali su se samo pogodno vrijeme i povoljne međunarodne okolnosti.
Stara je grčka mudrost da ništa ne nastaje slučajno, već sve s razlogom i po nužnosti.
Osamostaljivanje republika, započeto krajem šezdesetih, a ozakonjeno u Ustavu iz 1974. godine, vodilo je nakon Titove smrti i dezintegraciji SKJ, koji je jedinstvo u SK osiguravao svojim autoritetom. Neuspjeh 14. Kongresa samo je izrazio i potvrdio dubinu koncepcijskih podjela u Jugoslaviji.
Jugoslovenska država se nije raspala, već je razbijena djelovanjem spoljnih i unutrašnjih činilaca. Njeno razbijanje je proces koji je trajao decenijama, a počeo je u prvim poslijeratnim godinama. Najviši partijski i državni vrh (Tito, Kardelj, Ranković i Đilas) bio je optužen u rezoluciji IB-a, pored ostalog, i za „nacionalizam“, „buržoaski način života“ i „skretanje sa istorijskog puta“. Put kojim je pošao jugoslovenski državni i partijski vrh završio se krajem devedesetih godina prošlog vijeka razaranjem Jugoslavije i stvaranjem „suverenih državica poluprotektorata zapadnih centara moći, u kojima je obnovljen kapitalizam kakav smo imali u predratnom periodu“.
Koncept integralnog jugoslovenstva kralja Aleksandra i Titovo jugoslovenstvo stvarano na bratstvu i jedinstvu nijesu zaživjeli – bilo je onih koji su ljubomorno čuvali svoje istorijsko pamćenje i svoj posebni identitet. I svoje interese prije svega.
Već je rečeno da je KPJ sa lozinkom „Bratstvo – jedinstvo“ i „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ pokrenula svenarodni ustanak protiv fašističkog okupatora i aktera bratoubilačkog rata, borila se za obnovu Jugoslavije, dakako na drukčijim socijalnim i međunacionalnim osnovama. Nacionalno pitanje je zauzimalo značajno mjesto u političkom programu KPJ, ali pravi cilj imalo je biti socijalističko društvo. Od sredine šezdesetih godina uzimaju maha centrifugalne sile unutar KPJ – one napuštaju ideju socijalizma.
Postoji mišljenje da su se stvari počele mijenjati kad se Tito 1962. god. preselio na Brione i okružio hrvatskim kadrovima: Tripalom, Dabčevićkom, Stevom Krajačićem, Bakarićem, Krležom i drugima, i da je od tog momenta do kraja osamdesetih vođena politika jačanja partikularizama, koja je odgovarala Hrvatskoj, ali i većini manjih republika.
Opredijeljenost za Jugoslaviju i jugoslovenstvo doživjeće svoje teške trenutke kada je 1964. Tito na VIII Kongresu SKJ proglasio da ne postoji jugoslovenska nacija i da biti Jugosloven znači biti samo građanin SFRJ, to jest da državljanstvo nije bila dovoljna osnova za nacionalnu pripadnost, za razliku od Francuza, Italijana i Njemaca kojima je to bilo dovoljno. Stvarana je Jugoslavija dva puta, ali Jugosloveni nijesu stvoreni. Kada je stvorena Italija, njeni tvorci izjavili su: „sada treba da stvorimo Italijane“. Da ponovim: integralno jugoslovenstvo kralja Alekandra i Titovo jugoslovenstvo stvarano u NOB-u na bratstvu i jedinstvu nije moglo biti ostvareno.
PIŠE: BORIVOJE
ĆETKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---