To su bili Šemsi-pašini junaci koji nisu imali obraza, ni straha, ni poznavali Boga, ni Alaha. Zlodjela koja su počinjena su brojna i stravična, koje je danas prekrio veo zaborava. Plan je bio da se srpski živalj progna, zatre i uništi, a da se tu nasele muslimanske porodice koje su bježale iz oslobođenih krajeva Crne Gore.

Stanovništvo okupiranih sela uglavnom je prebjeglo preko Tare. Jedan manji dio pobjegao je u pljevaljske krajeve, koji nisu bili zahvaćeni pobunom. Neki su uspjeli da prebjegnu u Srbiju. Pored svih nastojanja mjesnog stanovništva i crnogorske vlasti da izbjeglicama obezbijedi uslove za život, izbjeglicama u Crnoj Gori život je bio težak. Nije imalo dovoljno hrane, pa je nastupila glad i nemaština. U Crnoj Gori narod je bio oskudan sa hranom i bez izbjeglica. Stanovništvo koje je bježalo nije moglo prenijeti hranu, jer je spasavalo goli život, a hrana je propala, popaljena i zaplijenjena od Turaka. U vremenskom dobu kada se odvijao ustanak, i pod normalnim okolnostima nema dovoljno žita i hrane. Da bi se pomoglo i bar malo ublažile nevolje postradalom narodu, po Srbiji je počelo prikupljanje pomoći za postradale. Pomoć je prikupljana širom Srbije, a u Požarevcu je za jedan dan prikupljeno 1.400 dinara i upućeno preko Crne Gore izbjeglom narodu. Izbjegli narod, koji je prebjegao u Srbiju, primao je novčanu pomoć.

Kao što je prethodno rečeno, da ovaj ustanak niti su željele, niti ga pomagale ni Srbija, ni Crna Gora, one su preduzele diplomatsko posredovanje kod turske vlade da se povrati mir, garantuje povratak stanovništva i da ga po povratku turske vlasti ne pozivaju na odgovornost, jer su ustanak izazvale turske vlasti. Takođe su zahtijevale da se Šemsi-paša sa vojskom povuče iz Vraneša i pljevaljskog kraja. Šemsi-paša je postavio uslov, tražio je da mu se preda 12 narodnih prvaka da im sudi. Poslije predaje narodnih prvaka, vođa ustanka, narod se može povratiti u njihova sela. Ustanici na ovo nijesu pristali, znali su da Šemsi-paša ubija nevine ljude, pa čak žene i djecu, a ne da ne pobije vođe ustanka. Tražene zahtjeve podnio je Porti poslanik Srbije Simić. Crnogorski poslanik Matanović tražio je prijem kod sultana. Sultan ga je primio i obećao Matanoviću da će mu izaći u susret i nastojati da se povrati mir. Međutim, stvari su se otezale, jer se stavu sultana protivio veliki vezir. Srpski konzul u Solunu protestovao je kod Hilmi-paše, inspektora za balkanske vilajete, tražeći da se stanovništvo povrati u svoja sela, da prestanu borbe i da se nad vraćenim stanovništvom ne vrše nasilja. Uspio je da za posredovanje privoli i italijanskog konzula u Solunu, koji se za pobunjenike zauzeo kod Hilmi-paše.

Diplomatska posredovanja urodila su plodom i Porta je odredila valiju kosovskog vilajeta da krene na crnogorsku granicu, sastane se sa crnogorskim predstavnikom i da se povrati mir. Vlada Crne Gore odredila je ministra vojske Janka Vukotića za pregovore sa Turcima. Dvije pregovaračke strane sastale su se u rejonu Mojkovca, gdje su postigli sporazum da se ustanici i izbjegli narod vrati u svoja sela, a da ih turske vlasti ne uzimaju na odgovornost zbog učešća u buni. Ovaj mirovni sporazum imao je karakter međudržavnog ugovora sklopljenog između Crne Gore i Turske, to je bila garancija ustanicima da se mogu povratiti, a da turske vlasti ne mogu divljati nad njima. Tako se od 10. jula narod počeo vraćati u svoja sela. Sirotinja se vraćala na svoje ogoreline u popaljenim selima, bez igdje ičega za život. Bila je to spržena zemlja, gdje je trebalo iz pepela graditi život nanovo. Stočni fond bio je znatno uništen, mnoga sirotinja upropaštena i ostala bez igdje ičega, sklanjajući malo po zbjegovima odakle su Turci pljačkali, sada se nisu imali ni s čim, ni gdje vratiti. Bilo je to vrijeme strave i užasa. Razorena im je i uništena sva imovina.

Naredna 1907. bila je nerodna i gladna godina. Narod je krenuo iznova i sa nule da pravi i obnavlja popaljene kuće i pomoćne zgrade. Pravio savardake i manje brvnarice da bi imao gdje glavu da skloni. Zemlja se morala obrađivati, njive sijati kako bi se obezbijedila kora hljeba za porodicu, jer pomoći nije bilo niotkud.

PIŠE: SVETISLAV ŠESTOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---