-PIŠE:
BORIVOJE ĆETKOVIĆ

Poslije Trećeg plenuma CK KPJ (29. i 30.12.1949) KPJ je dala, po mišljenju istoričara, podsticaje kulturnom razvoju – napuštaju se obrasci socijalističkog realizma i otvaraju kritičke rasprave o slobodi stvaralaštva. Učinjen je radikalni zaokret: uspostavljaju se kontakti sa zapadnim svijetom, do juče proglašavanim „trulim i dekadentnim, imperijalističkim i neprijateljskim”. Pomenuću dva značajna kulturna događaja: izložba Petra Lubarde u Beogradu (raskid sa socrealizmom u likovnoj umjetnosti) i Kongres knjževnika s referatom Miroslava Krleže, održan 1952. godine.
Godinu 1953. smatraju novim početkom. Staljin je umro 5. marta 1953. U početku, 1953. Jugoslavija je sklopila „Balkanski pakt” s Grčkom i Turskom – južnim krilom Zapadnog saveza. Poslije Staljinove smrti Pakt je izgubio značaj, ali nikada nije ukinut. U zemlji je napredovao proces liberalizacije, ali vlast ipak nije trpjela kritiku. Iskusio je to dobro veliki pisac Branko Ćopić, prvi je probio led 1949. svojom „Jeretičkom pričom” i platio visoku cijenu. Đilas je žario i palio ideologijom i bio jedan od četvorice jugoslovenskih vođa. A, pisao je sa velikim žarom, bilo da je hvalio Staljina i SSSR (1944. kad je posjetio Moskvu), ili pak 1948. kada se borio protiv staljinizma. U Sovjetskom Savezu, prema Đilasu,(poslije 1948. god.) nije bilo socijalizma – bio je to državni kapitalizam. Međutim, ako ga nije bilo u SSSR-u, nije ga moglo biti ni kod nas. Od 1945. do 1948. mi smo kopirali Sovjete. Uticaj na Đilasa imali su i vođa laburista Bevan i njegova supruga Džen Li i prilikom njihove posjete Jigoslaviji. Džen Li u svojoj biografiji Bevana, piše Dedijer u knjizi „Veliki buntovnik Milovan Đilas, Prilozi za biografiju”, 1991. godine, mudro ukazuje na Đilasov karakter, da je on sve do 1948. veličao staljinizam preko mjere, da bi poslije 1948, a naročito 1954. godine, veličao do neba karakter društva zapadnog svijeta. (Pod. B. Ć.)
U „Borbi” (organ KPJ) Đilas je objavio seriju članaka – „partiju je poslao u muzej starina” i tražio „demokratizaciju društva”. Tito jedno vrijeme nije reagovao, kao i 1968. godine u vrijeme studentskih demonstracija u Beogradu, da bi sazvao sjednicu CK i na početku Đilasa osudio. Bez podrške svojih dotadašnjih istomišljenika, učinio je grešku – izvršio je samokritiku. Po riječima akademika Mihaila Markovića, „Đilas je zauvijek izgubio kredibilitet mogućeg alternativnog vođe. Poslije toga više nije mogao da ugrozi Tita, iako su Englezi i Amerikanci možda u to vjerovali”. (Marković, „Juriš na nebo”, Prosveta, 2006). Slučaj Đilas pokazuje paradoks tadašnjeg vremena: proklamovana je sloboda mišljenja, a Đilas čami u zatvoru zbog ideja iznijetih u „Novoj klasi”, „klasičnom djelu ‚disidentske‘ literature”. Pošto mu je, primjećuje Dedijer, „oduzeto članstvo u Politbirou 1954. godine, protiv njega su organizovani žestoki napadi, u tradiciji staljinističkih čistki. Osporavane su mu sve zasluge u izvođenju revolucije, i optuživan je za sve smrtne grijehe”.
Navedimo i to da je sovjetska ponuda za normalizaciju odnosa sa Jugoslavijom uslijedila poslije isključenja Đilasa iz Izvršnog komiteta CK SKJ, mada je bio decembra 1953. izabran za predsjednika Savezne narodne skupštine. Češki pisac Arnošt Lustig sa poštovanjem govori o Đilasu: „prvi je uočio novu klasu koja se stvara u komunizmu i bio je veoma hrabar čovjek – dao je prednost zatvoru. Takvih ljudi nema mnogo”. U sremsko-mitrovačkom zatvoru doživio je katarzu i napisao dva izuzetno značajna romana o Crnoj Gori i Njegošu. Iz njih možemo više naučiti o istoriji Crne Gore, nego iz djela mnogih istoričara.

(NASTAVIĆE SE)

---