-Priredio: Miladin Veljković

Da je srpstvo u izvjesnom smislu heterogen pojam došlo je do izražaja naročito u političkoj sferi. Iako je, kao što smo rekli, ustajao u odbranu Srbije, Svetozar Pribićević nije štedio njene političke vođe. Na meti njegovih napada najprije se našao Stojan Protić, koga je optužio za ujedinjenje vojvođanskih radikala s radikalima u Srbiji. To je, po njegovom mišljenju, bio loš potez koji ima za posledicu „slabljenje fronta prema Hrvatima”. Promjene u strukturi pokrajinske uprave u Hrvatskoj koje je izvršila Protićeva vlada početkom 1920, a prema kojima je Hrvatska zajednica dobila cijelu zemaljsku vladu na čelu sa banom, Pribićević je protumačio kao pokušaj da se ustupcima kupe hrvatski glasovi. Prema njegovom mišljenju, poseban državno-pravni položaj Hrvatske u Habzburškoj monarhiji, na koji se Protić pozivao, ne može se smatrati valjanim razlogom za formiranje, pored vlade u Beogradu i druge vlade u Zagrebu. O nekakvoj Protićevoj principijelnosti nema ni govora, jer bi u tom slučaju i Crnoj Gori, suverenoj državi sve do ujedinjenja, bio dat status poput onog koji je dobila Hrvatska. To što je Protić uzeo u obzir samo poseban državno-pravni položaj Hrvatske, a zanemario posebnosti drugih zemalja – kao što je Crna Gora – za Pribićevića je bio čvrst dokaz da se radi o običnoj vlastoljubivosti radikalskog političara. Odnosi između Svetozara Pribićevića i Stojana Protića nijesu se mijenjali sve do smrti potonjeg. Jedan drugom prebacivali su, naizmjenično, osionost, vlastoljublje, autokratizam, beskrupuloznost i sujetu. Pribićeviću, kao poborniku politike čvrste ruke, smetala je Protićeva popustljivost prema zahtjevima hrvatske političke elite. U isto vrijeme, osporavao mu je poznavanje prilika u Hrvatskoj. Pribićević je, u stvari, polagao isključivo pravo na status eksperta za hrvatsko pitanje, uvjeren da je samo njegova politika ispravna.

Svetozar Pribićević nije se slagao ni sa Ljubom Davidovićem. Od trenutka kada je napustio Demokratsku stranku i formirao svoju političku partiju (1924) počeo je otvoreno da se obračunava sa liderom demokrata, proglašavajući ga za netolerantnu, autoritarnu ličnost „Ljuba Davidović” – pisao je Svetozar Pribićević – „uvijek je vršio najveća nasilja u stranci”. U njemu je Pribićević vidio „besprimjerno mnogo mržnje prema političkim protivnicima,besprimjerno mnogo taštine”. Proglašavajući sebe za jedinog autentičnog predstavnika Srba „prečana” Pribićević nije mogao da oprosti Davidoviću to što je pokušavao da pronađe zajednički jezik sa Radićem mimo „dva miliona prečanskih Srba, kao da ovi uopšte ne postoje”, odnosno bez njegovog posredovanja. Bio je izuzetno revoltiran Davidovićevom izjavom (na agitacionoj turneji po Dalmaciji) da je bila greška što se „Srbijanci”, odmah poslije ujedinjenja, nijesu sa Hrvatima sporazumjeli direktno, već uz učešće medijatora. A pravu buru protesta kod Pribićevića je izazvao Davidovićev utisak s puta da se u Hrvatskoj „neizmjerno voli i neograničeno joj se vjeruje”. „Pa kad je tako, kad se Šumadija neizmjerno voli i kad joj se neograničeno vjeruje” – pitao se Pribićević – „što ti elementi ne prime one tačke Ustava, koje garantuju državno jedinstvo sa Šumadijom, zašto jedni traže posebnu autonomnu vladu, drugi sasvim samostalnu, od Šumadije nezavisnu vladu, a treći čak otcjepljenje od Šumadije [...]”. Komentarišući djelovanje Demokratske stranke u okviru Opozicionog bloka, zajedno sa Slovenskom ljudskom i Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom, Pribićević je Davidovića okarakterisao kao nesposobnog političara jer saradnjom sa „menskim” strankama ugrožava jedinstvo države za koje se deklarativno zalaže. U namjeri da ponizi lidera demokrata, nazvao ga je „političkim nojem”. Pribićević se poslednjih mjeseci 1922. godine našao na istoj liniji s radikalima.


(Nastaviće se)

---