-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Kao što smo na početku kazali, knjiga dr Srđana Mićića „Od birokratije do diplomatije” sadrži i poglavlje „Razvoj moderne srpske diplomatije”. U preostalom dijelu feljtona, prenijećemo i jedan njegov dio.

„Razvitak državne uprave u Srbiji počeo je odlukom Narodne skupštine od 15. avgusta 1805. godine da se osnuje Sinod (Državni savjet), čiji članovi su bili sedam nahijskih vojvoda i koji je prvobitno imao funkciju suda višeg stepena. Ipak, prelazak iz policijske države u pravnu državu, sa sve tri zasebne grane državne uprave, formalno je počeo donošenjem Turskog ustava 1838. godine. Prvo srpsko ministarstvo inostranih djela osnovano je u okviru Državnog savjeta 1805. godine. Međutim, popečitelj (ministar) inostranih djela nije odmah izabran. Pošto je Narodna skupština izvršila reorganizaciju vlasti između vožda i Savjeta 2. januara 1811, kada je utvrđeno da se Praviteljstvujušči sovjet sastoji od šest popečitelja, 11. januara je za prvog popečitelja inostranih djela izabran Milenko Stojković, koji nije prihvatio položaj. Stoga je prvi popečitelj inostranih djela faktički bio Miljko Radonjić, koji je postavljen 4. februara 1811. godine. I pored izbora prvog čovjeka spoljnopolitičke službe, glavnu riječ u odnosima sa stranim državama imao je vožd Đorđe Petrović Karađorđe. Uloga popečitelja inostranih djela bila je svedena na kontakt sa stranim licima koja su dolazila na teritoriju ustaničke Srbije. Prva kancelarija za spoljne poslove koja je bila zadužena za diplomatiju formirana je u okviru Kneževe kancelarije između 1821. i 1826. godine. Na njenom čelu bio je Dimitrije Davidović, koji je praktično preuzeo posao prvog diplomate. Nakon formiranja šest popečiteljstava, 1834, on je postavljen za popečitelja inostranih djela. Ipak, knez Miloš Obrenović je suvereno vodio srpsku spoljnu politiku.

Sretenjskim ukazom iz 1835. godine, Državni sovjet je samostalno ili zajedno sa knezom raspolagao zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću. Popečitelji su mogli da budu izabrani samo među državnim savjetnicima. Pravnim definisanjem djelokruga rada popečitelja Knjaževskog doma i inostranih djela, bio je zadužen za rukovođenje srpskom službom diplomatskih i konzularnih agenata u inostranstvu, za komunikaciju sa stranim agentima u Srbiji, za vođenje prepiske sa stranim vladarima i potpisivanje ugovora. Iako je ministar inostranih djela u pravnom pogledu bio ravnopravan sa ostalim ministrima, Popečateljstvo inostranih djela je bilo fizički odvojeno od ostalih popečateljstava jer je bilo smješteno zajedno sa Kneževom kancelarijom, dok su isti činovnici službovali u obje državne institucije.

Turskim ustavom iz 1838. godine vlast je raspoređena između Državnog savjeta i kneza. Savjet je imao vrlo široku zakonodavnu vlast, a vladar vrlo jaku upravnu vlast. Rukovodilac inostranih djela bio je sveden na nivo kneževog savjetnika, jer nije bio član Savjeta niti mu je podnosio godišnje izvještaje o radu svog resora. Sekretar za inostrana djela nije bio član tročlane vlade, ali je bio vršilac dužnosti predsjednika ministarskog savjeta. Ukazom o ustrojstvu Kneževe kancelarije iz 1839. godine, šef Kneževe kancelarije je određen za popečitelja inostranih djela. Međutim, Ustavom iz 1838. godine, njegove nadležnosti su bile znatno ograničene u odnosu na djelokrug rada definisan Ustavom iz 1835. godine. Popečitelj inostranih djela dobio je u zaduženje poslove na teritoriji Srbije i u pograničnim regionima, koji su proizilazili iz ugovornih odnosa Porte sa stranim državama. Iako je za popečitelja postavljen Avram Petronijević, a potom još drugih devet osoba, u doba Ustavobranitelja spoljnom politikom je suštinski rukovodio Ilija Garašanin, kao popečitelj unutrašnjih djela, a potom kao predsjednik vlade.


(NASTAVIĆE SE)

---