-Piše: Kosta Radović

U tom javljanju i snu vidjeh što na javi ne bih vjerovao...

... Lobanja Baja Pivljanina, izbjegla sa koplja tvrđave u Stambolu, doletjela na očevu ozidinu u Pivi, svijetli iz noći i govori mi prijekorno:

– Zašto ti ne učiniš spisanije događaja i mjesta o meni? I žestoko ljut dodaje: Neću više da kapljem na ovom stambolskom koplju. Ptice su davno odnijele oči... Hoću kući i evo me pred tobom...

Ne dogodi se ono što obično biva: javi se pokojnik, pa brzo iščezne u tajanstvenost... On, tajanstveno, namjesti svoje čudesne brke od uva do uva, sjedeći na velikom kamenu i reče mi smireno:

– Tebi ću ispričati život svoj. Moja baba Ruža je sa Mioče od tvojih Radovića... Njena sestra Margita je udata u Blečića, sa Seljana. Ja sam roždestvom Dragojlo Nikolić iz Donjih Rudinica. Na svijet sam stigao 1635. godine. Čuvao sam koze po brijegu do rijeke Komarnice, između manastira na Orašću i crkve na Krijepolju i na Ravni ispod Mioče. Nosio sam za pojasom male dvije puške – putarice. Moje dvojenice divno su budile visoke stijene u kanjonu. U šumi su zastajale srne slušajući eho mojih dvojenica...

Otac je trgovao, nosio darove na Gospojin dan u Manastir Uspenija Svete Bogorodice na izvoru rijeke Pive – Oku. Jednom je poveo i mene. Kaluđer poslije molitve reče mi:

– Nu de, momče, priđi i zagleda se u moje čelo. Oo, oo, brate, ti imaš biljeg slave. Neće ti moći ni džeferdar ni mač ništa...

U hajduke me primio Limo Barjaktar Pivljanin, kad sam ubio pašu Kazanca u Breznima, koja su poslije toga prekrstili u Bajovo Polje. Hafis-bega i Hasan-bega smakao sam kosom. Na megdanu sam ubio bega Ljubovića iz Nevesinja, a Zaim-beg je naletio na moj nišan i završio kao divlji pijevac. Hafis i Hasan begovi na mobi tokom koševine potegli su kandžiju po meni. Kad mi je gnjev zaigrao u duši, oba sam kosom smakao.

Eto, eto... zamalo zabravih rašta sam otišao u hajduke. Zatekao sam u kući tri Turčina kako hoće da napastvuju sestru Jelicu, a majka kuka. Potegao sam dvije male puške iza pasa, skresao dvojicu, a treći je pobjegao. Od tada sam počeo tražiti po gori Lima Pivljanina i hajduke.

Kud su me sve po gorama, planinama, primorjima, morima, oči vodile, noge nosile, nišan služio – to zna samo Božija volja i hajdučka sreća. Najviše je bivalo po staroj Ercegovini: bojeva koliko i dana u godini, dušmana koliko i zvijezda na nebu...

Živio sam u Perastu, dobio na poklon Kulu što sam se borio protiv Turaka, potom sam u Istri i Zadru, pa opet 1684. u Boki. Četovao sam po Drobnjaku, Pivi, Morači.

Imao sam ugovor sa Mletačkom republikom o borbi protiv Turaka. Bavio sam se trgovinom, imao barke. Plijenio sam turska stada ovaca pa Lukavici, ali ih Turci preoteše pomoću kneza Raiča ispod Ostroga, na ja ubih Raiča i njegove sinove zato što su napadali vladiku Vasilija (Svetog Vasilija) Jovanovića. Sa Svetim Vasilijem bio sam pobratim. Od zla domaćega htio je napustiti Crnu Goru i Ostrog, molio sam ga i izmolio da nas ne ostavlja u žalosti, neslozi, Turcima plijen...

Turke smo porazili zajedno sa Mlečanima i Crnogorcima kod Kastel–Lastve. Sledeće godine oslobodili smo Herceg–Novi. (Bajo sa sedamsto hajduka i Nikšićana razorio je utvrđenje tursko u kazancima.)

U ovom trenutku preletje jedna zvijezda preko Durmitora i Lovćena. Bajovo kazivanje pretrže se. Ja se trgoh, otvorih prozor.

U bici na Vrtijeljci sa 1.200 Crnogoraca i Brđana Bajo komanduje, brani Cetinje i slavno gine. Na poklon turskom caru Arnautu su ponijeli 180 hajdučkih glava, među njima posebno i Bajovu, koja je po carevoj naredbi istaknuta na bedem na najviše koplje, te je na taj način Baju odao počast najveći neprijatelj.

Prije toga 1669. godine na Perastu Bajo je imao 1.500 hajduka pod komandom, mađu njima Limun Srdanović, Pivljanin koji je poginuo u Pivi na Javorku. 1684. Bajo i Jovo Stanišić imali su 800 hajduka...

(Nakon duge noći želio sam našem Baju reći: „Nek tvoja duša zna – napisao sam o tvom čudu roman `Vrtijaljka`, a vladika Rade upisao te u kalendar slave svih vremena:

„Soko Bajo su trideset zmajeva

mrijet neće dok svijeta traje...”

Kako ne bi nastavka razgovora, pred mojim umornim očima, knjiga tajanstvenih riječi zaklopi se u život Manastira Svete Bogorodice Pive, na izvoru rijeke.

Poče i zemljotres... Riknu potom i drugi potop. Ovo mi javi Mijuško Bajagić, gradonačelnik Pive.


(KRAJ)

---