-Piše: Kosta Radović

Ovdje, vojvodo, zidaj kulu – reče Jovan Cvijić, naučnik, geograf, najbolji poznavalac Balkana, pokazujući desnom rukom dolje izvor rijeke Pive Oko, misirski predio oko Manastira Uspenija Svete Bogorodice iz 16. vijeka. Ovakvog pogleda nema na Balkanu! Ljepota, iskon, hram! Vojvoda Lazar Sočica po tom savjetu sazdao je baš tu na Goransku kulu prostranu i visoku sa 25 prozora okatu, odmah poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je ovaj junak i završio mnoge bitke i bojeve sa Turcima. Bitke su bile žestoke, naročito ona na Muratovici 1875. godine, po sniježnu i maglovitu vremenu, kada je poginulo 1.300 Turaka, Selim-paša ranjen jedva umakao u Gacko, a oslobodilaca Pivljana poginulo je i ranjeno svega 28. Vojvoda je, dakle, bio i hrabri komandant i taktičar.

Poslije pripajanja Pive, Nikšića Crnoj Gori, vojvoda Lazar mogao je živjeti u miru i bogatstvu i slavi, ali dva događaja u njegovom životu nijesu mu dali mira i sna.

Vojvodina žena Jovana, snažna i vrijedna domaćica, kruta i stasita, još u toku hercegovačkog ustanka, rodila je petoro djece, koja su nažalost umrla za nedjelju dana. Taj tragični tok umiranja vojvodine djece od neke kuge, govorilo se, nastavio se i kasnije tako da je odletjelo šesnaestoro djece, a preživjelo je samo troje, ali kako!?

Vojvodina briga i nesanica, koja je noćima kružila oko Kule, nije bila samo zbog te kobi. Vojvoda se sukobio sa velikom vlašću, sa knjazom Nikolom. Tako je vojvoda vodio vidljivu i nevidljivu bitku protiv dva zla bez milosti. Djeca umiru, knjaz šalje tajne ubice da presretnu vojvodu na putu između Pive i Cetinja i likvidiraju ga. Zna se iz jedne bilješke Lazareva sluge Boža da je takvih zasjeda bilo devet. Iskusni ratnik uspijevao je svaki put da zavara svoje goniče, ali ga je knjaz raščinio kao i vojvodu Marka Miljanova, Jola Piletića... No, velika vlast kad krene na nekoga nikad ne odustaje. To je pijanstvo strasti ubijanja! Vojvodu su strpali u stari turski zatvor u Podgorici – Jusovaču. Tu bi i završio duže robovanje sa otrovom u krvotoku da nije odlučno intervenisao ugledni ruski naučnik i plemić vojvodin prijatelj – Pavle Rovinski Moskov.

Tako se vojvoda vratio u svoju kulu na visokom Goransko. Jedan je neprijatelj zaustavljen, mada nije onemogućen da zlo čini potajno. Onaj drugi dušmanin – umiranje djece otkidao je i tijelo i duše nevinih čeda! Kao po nekom zavjereničkom dogovoru – to se događalo noću, ped zoru, kada su psi oko Kule uznemireni lajali i zavijali zloslutno. Poslije tih dana tihe žalosti vojvoda je sve češće hodao noću oko Kule i van visokoih zidova dvorca do kamena binjaktaša sa koga je uzjahivao konja zukvalja koga bi mu tu privo sluga Božo. Taj krug nemira sastavio je i ove noću uoči slave Manastira Pive – Velike Gospoine.

Sjedeći na tom kamenu za jahača, Lazar zapazi dramu na nebu iznad kamenite Ledenice, na tom zvezdanom carstvu. Jedan meteor, iz čitavih rojeva takvih svjetlila doletio je pravo prema Kuli i njemu. Ubrzo za njim i drugi i treći istim smjerom. Vojvoda se prekrstio, ču potom iz neba kao iz daleke pećine:

– Vrljić... Vrljić...

Zadrhta u tom trenutku cijelim tijelom. Sjeti se svog vojnika iz Gacka. Naredio je da mu udaraju 25 batina po zadnjici dok je bio osuđen i položen na debeloj trupini. Onaj koji je batinao glasno je brojao:

– Jedan... dva... tri... Mučenik Vrljić je proklinjao vojvodu koji se nervozno šetkao iznad njega. Vrljić je kroz ječanje i bol proklinjao vojvodu: „Da Bog da ti se kolijevke kotrljaju niz Počivala u mutnu Pivu. Da Bog dao Jovana tvoja ne skidala crninu ni na Badnji dan”. „Da Bog da te ikona sa Pogledine kaznila...”

Tada se sjetio poruke ratnog druga iz Hercegovačkog ustanka, sveštenika i viteza Bogdana Zimonjića: „Moli Lazare, Vrljića da ti oprosti...”

Čim se vratio u Kulu, u svojoj sobi počeo je pisati pismo Vrljiću. Pozvao ga je da dođe u goste, spremio mu bogate darove po glasniku. Već sjutradan dobio je nazad i darove i pismo. Vrljić je gnjevno odbio da primi bilo šta.

Sledećeg dana Lazar je poslao pismo po svom sluzi, prijatelju Bogdanu Zimonjiću. Molio je da on izmoli oprost od Vrljića i javi. Bogdan, svojim ugledom i nastupom prelomi Vrljićevu tvrdoglavost.

– Mislio sam Svešteni nikad! A nek bude na tvoju riječ. Darove neću primati. Nek Lazar ode u Mratinjski gaj, nek usiječe javorov tupac, ali od dževera javora, od tog napravi kolijevku, ne od djelova, nego jednoman – imaće dva sina i kćer. – Tako i bi! Srećom! Prvo se rodi Risto, kome dadoše tajno ime zbog uroka Mujo Sočica, kasniji ban Zetske banovine. Sledeće godine na svijet stiže i njegov brat Stevan, a potom ćerka Joka, po snu krštena u majčino ime.

(Nastaviće se)

---