-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Iako je Ameriku smatrao svojom drugom domovinom, Pupin je Srbiju uvijek duboko nosio u srcu i duši. Kada se prvi put vratio iz Amerike u rodni Idvor (1883), Pupin je prolazeći pored Beograda brodom zapisao:

„Beograd nisam vidio od djetinjstva. Kada mu se naš brod primakao, pred nama se ukazala visoka tvrđava koja se nad Dunavom uzdizala kao Gibraltar nad morem. Izgledala je kao da budno motri beskrajne ravnice Austrougarske, koje su ličile na otvorene čeljusti aždaje koja je prijetila da ga proguta. Sve što sam vidio u Austrougarskoj, izgledalo mi je malo i smežurano, ali mi je Beograd izgledao veoma ponosan, kao da želi da dotakne zvijezde. Istorija paćeničkog srpskog naroda okruživala je ovaj grad i to ga je, u mojoj mašti, dizalo u nebeske visine. Mnogo me je mučila želja da tu siđem i uspnem se na vrh Avale, blizu Beograda, i da odatle pozdravim junačku Srbiju, onako kako sam pozdravio herojsku Švajcarsku sa Titlisa. Ali, morao sam se brzo rastati sa Beogradom da bih uhvatio poslednji lokalni brod za Pančevo. Tako sam se rastao sa gradom bijelih kula, kako su Beograd nazivali srpski guslari.“

O Pupinovoj djelatnosti u iseljeničkim društvima postoji obimna dokumentacija, a napisan je i veliki broj dokumentovanih članaka, studija i publikacija. Ovdje se međutim, možemo samo ukratko osvrnuti na taj, inače izuzetno važan dio života i rada ovog velikana. Svoja patriotska osjećanja uvijek je pokazivao. Kada je bio silom teškim materijalnih prilika povezan sa nekim crkvenim organizacijama u Americi, on se uvijek distancirao od njihovog religioznog pripadništva i uvijek čuvao svoje svetosavlje. U časovima iskušenja brzo bi napuštao takve organizacije, i po cijenu gubitka toplog obroka čorbe, nasušne nadnice i sl.

Mihajlo Pupin je bio među onim našim imigrantima u SAD, koji su pokrenuli osnivanje Sjevernoameričke građanske lige za imigrante. Od 1907. godine uključio se u imigrantske organizacije, i tokom kasnijeg čitavog života, dao ogroman doprinos na svim poljima njihove djelatnosti. Pod predsjedništvom Pupina osnovano je, na primjer, Slovensko iseljeničko društvo, čiji je zadatak bio da dočekuju useljenike slovenskog porijekla. Ovo društvo je dobilo i svoj Slovenski useljenički dom, koji je 1909. g. stavljen na raspolaganje svim južnoslovenskim useljenicima. Prihodi Društva su bili ulozi pripadnika slovenskih naroda, i to Čeha, Srba, Hrvata, Slovenaca i dr. Za stan i hranu u Domu naplaćivano je samo 60 centi po osobi. Ko nije imao novac da plati, dobijao je stan i hranu besplatno, i tako mogao da živi u teškim životnim prilikama. Zanimljivo je navesti jedan zaista plemeniti i izuzetno patriotski gest tog velikog Srbina. Jedno vrijeme je angažovao posebnog čovjeka, činovnika u Njujorškoj luci, da na doku sačekuje brodove iz Evrope uzvikujući: „Ima li Srba?“ Svi srpski doseljenici su od Pupina odmah, tu na licu mjesta, dobijali po sedam dolara kako bi se mogli snaći u svojim prvim koracima u Novom svijetu.

Od najranije mladosti Pupin je bio zadojen i vaspitan da izuzetno cijeni svoj narod i njeguje slavne tradicije svojih predaka. Njegova majka Olimpijada ga je vaspitavala u tom duhu, a i uputila da uvijek bude religiozno nastrojen i da svoje svetosavlje, nikada i ni pod kakvim uslovima ne smije podrediti bilo kakvim drugim ciljevima i potrebama. U njegovom rodnom Idvoru su živjeli čestiti i skromni ljudi, naviknuti na borbu i stalne napore. Vjekovima su branili južne granice Austrije od turskih upada, a kasnije bili stalno angažovani u mnogim ratnim sukobima, koje je vodila moćna i velika Austrijska monarhija.

Svoja patriotska osjećanja Pupin je uvijek ispoljavao javno, beskompromisno i sa dosljednošću koja zadivljujuće djeluje. Već u nižoj realnoj gimnaziji u Pančevu, a kasnije u Pragu, Pupin se najodlučnije suprotstavljao pokušajima Austrije i Ugarske da uskrate i oduzmu legitimna prava Slovenima koji su živjeli u velikoj imperiji. Pupin je to pokazao u svim kritičnim trenucima, ne plašeći se da će izgubiti i svoj učenički status, do čega mu je bilo (zbog majčine izvanredne podsticajnosti) i te kako stalo. Stoga je imao mnogo teških posledica, ali ga je upravo to još više sokolilo i podsticalo da bude nepokolebljiv, i da istraje na putu borbe za elementarna nacionalna, duhovna i kulturna prava svog, srpskog, i ostalih slovenskih naroda.


(NASTAVIĆE SE)

---