„Sultanija” se usidrila nedaleko od obale, a odmah zatim uz nju je pristala carska barka sa šesnaest vesala u kojoj je bio Ćamil-bej, upravnik carskog dvora. On je u paradnoj uniformi pozdravio kneza i prenio mu sultanovu želju da gosta odmah primi.

Knez je poziv prihvatio i odmah se uputio u saraj (carski dvor) u Dolmabahče (Dolmaabahce sarayi), gdje ga je na ulazu dočekao Veliki vezir Ali-paša, postrojena carska garda i vojni orkestar. Pozdravivši velikog vezira i salutirajući postrojenoj gardi, knez je skinuo kalpak s glave, ušao u carsku palatu i pristupio direktno sultanu, koga je pozdravio sledećim riječima:

„Gospodaru,

Dolazeći, da izrazim Vašem Veličanstvu moju duboku poštu, ja sam srećan, što mogu da joj pridružim izraz moga dubokog priznanja za ono sjajno svjedočanstvo blagovoljenja, koje ste izvoljeli da mi ukažete, ispunivši jednu živu želju srpskoga naroda.

Moje lično priznanje, gospodaru, nije manje od priznanja moga naroda.

Istorija će govoriti sa hvalom o ovom velikodušnom aktu Vašega Veličanstva, a ja se ponosim, što vidim, da je moje ime združeno sa jednim događajem, koji je koliko srećan, toliko kadar da unaprijedi dobre odnošaje između kneževine i njenog uzvišenog suzerena. Slavno je za Vaše Veličanstvo, što ste pokazali Evropi i cijelome svijetu, da znate izmiriti opšte interese carstva sa pravednim zadovoljenjem potreba i aspiracija Srbije.

Izvolite, dakle, gospodaru, biti uvjereni, izvolite vjerovati u sreću, koju ja osjećam u ovome trenutku, što se nalazim u stanju, da o njoj mogu lično uvjeriti Vaše Veličanstvo, podnoseći Vam moj poklon i ponavljajući Vam izraz moje duboke pošte”.

Sultan i knez (u pratnji Jovana Ristića) razgovarali su oko 45 minuta, a zatim su sultanu bili predstavljeni i ostali članovi srpske delegacije. Mjesto i čin samog prijema detaljno je opisao svjedok tog događaja, knežev ađutant, pješadijski major Ljubomir Uzun-Mirković u knjizi „U sviti knjaza Mihaila”:

„Svaki se duboko klanjao i zauzimao mjesto u lijevo i desno od knjaza. Sultan Abdul-Azis stajao je na čelu salona, pred njim samo sto, iza njega jedna fotelja kadifom postavljena.

A s lijeve strane sultanove veliki vezir Ali-paša, a s desne ministar spoljašnjih poslova Fuad-paša.

Pred sultanom, lijevim bokom prema Fuad-paši, stajao je ponosito i veličanstveno knjaz Mihailo, poduprev se lijevom rukom na sablju dragim kamenom okićenu i zlatom obloženu, desna noga naprijed isturena u stranu, u desnoj ruci kalpak s brilijantskom čelenkom. S lijeve strane knjaževe, a s desne Fuad-pašine, jedan korak u nazad, stajao je Jovan Ristić. S desne strane knjaževe stao je Marinović, a do ovoga Blaznavac i Žabarac. Prema knjazu i sultanu, a s lijeve strane velikog vezira poređali smo se mi svi ostali u dva i tri reda.

Sultan je imao fes na glavi, odvojen od glave ivicom, po jedan prst, crn svilen prsluk zakopčan do guše, crn kaput, a tako isto i crne pantalone, široke po francuskom kroju, povrh kaputa i pantalona alvatnu haljinu na podobije bunde, finom mekom kožom sa kratkom sjajnom dlakom postavljenu, i na nogama cipele od neke tanke i meke kože. On je protnuo prste jedne pored prsta druge ruke, i okretao je palac desne ruke oko palca lijeve, držeći ruke na trbuhu. Sultan je bio crnomanjasta ovalna puna lica, imao je velike crne oči, kojima je gledao dremljivo, očni kapci podnaduveni, crne guste obrve, nos umjeren, crna kratka kosa i brkovi, ispod njih mesnate usnice, crna, okruglo potkresana kratka gusta brada, vrat podebeo i kratak, prsa široka, tijelo srednje visine i gojazno, pogled umoran. Ali-paša i Fuad-paša stajali su pognuto gledeći pred sebe, ruke prekrštene na prsima. Marinović i Crnobarac stajali su takođe malo pognuti, a mi svi drugi stajali smo mirno, gledajući u sultana i knjaza.

(Nastaviće se)

Priredio: Miladin Veljković

---