-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Sukob Marka Ristića i Mata Jakšića izrodio se u strah ambasadora „da Jakšić želi da mu oduzme sve poslove iz ruku i da od njega napravi običnu figuru, a kod Jakšića u odluku da vrlo brzo digne ruke od posla, da se demorališe u radu i da postane običan posmatrač u ambasadi”. Jakšić je od prvog dana nastupao prema amabasadoru „kao čovjek sa posebnim ovlašćenjima, koji je došao da sredi stvari i da ta ovlašćenja ima od najodgovornijih drugova iz Beograda”. Ataše Vasiljević je priznao da je takav Jakšićev pristup proizveo sukobe oko nadležnosti, pa je Ristić „ne jednom izjavio da se on Jakšića plaši i fizički”. Zato Vasiljević, koji se negativno izražavo o Ristiću, nije imao lijepih riječi ni za Jakšića. Vasiljević je za Jakšića naveo da se „diskvalifikovao za rad u ambasadi”, kako zbog odnosa sa Ristićem, tako i zbog toga što nijedan zadatak nije ispunio. Sukob oko nadležnosti ili strah za sopstvene pozicije bili su i među glavnim razlozima loših odnosa Ristića i Josipa Zmaića.

Ristić je, kao o rijetko kome, izrekao loše mišljenje o savjetniku Dušanu Šakoti. On je za njega bio primjer službenika nedoraslog svom poslu, od koga ambasada ne može da ima koristi. Dakle, tipičan primjer problema koji je Ristić uvijek navodio kao osnovni u radu ambasade – nedostatak kvalitetnih i iskusnih kadrova. Revolt je posebno iskazao kada se 2. septembra 1947. vratio u Pariz poslije šestonedjeljnog odsustva, a dok on nije bio u Parizu otpravnik poslova je bio upravo Šakota. Rad Šakote na mjestu otpravnika poslova Ristić opisuje: „Ja kategorički tvrdim da on za to vrijeme nije ispunio nijedan od zadataka koji spadaju na jednog otpravnika poslova”. Ristićeve žalbe na Šakotin račun stigle su i do Rankovića. On je tražio da CK pozove Šakotu „na izvještaj”. Šakota je odgovorio na Ristićeve primjedbe pismom pomoćniku ministra spoljnih poslova Krivicu 23. septembra 1947. Za odnose sa Ristićem naveo je da nijesu bili „na bazi lične netrpeljivosti ili ličnih sukoba”, da nije bilo „svađe ili teških riječi” i uvjeravao da on ima „jake živce” da se uzdrži u slučajevima u kojima mi mogao da plane”.

Bez obzira na sukobe sa mnogim službenicima ambasade koji su bili članovi KPJ i na različito shvatanje državnih poslova od partijskog biroa, Marko Ristić je „preživio” na mjestu ambasadora u Parizu sve do 1951. godine. Evidentno je da nije uživao povjerenje komunista među svojim saradnicima u Parizu, ali i da je sve vrijeme imao podršku vrha u Beogradu. Slavoljub Petrović navodi da je Ristić uživao „povjerenje i punu podršku Edvarda Kardelja i nekih drugih ljudi na visokim rukovodećim položajima u zemlji”, a evidentno je da je među njima svakako bio i Đilas. Iz godine u godinu mijenjali su se njegovi najbliži saradnici, sve sami komunistički kadrovi, svi od reda su se kratko zadržavali u Parizu, a on je ostajao. Kapičić, Zmaić, Jakšić, Šakota, Petrović, svi su se žalili partijskom vrhu na Ristića, ali uzalud. Za vrijeme njegovog rada u Parizu bilo je nekoliko ideja da se on zamijeni, koje su poticale od manje uticajnih članova KPJ među službenicima u Parizu, ali i od visokih funkcionera države i Partije. Ataše za kulturu Prvoslav Vasiljević je juna 1946, analizirajući uzroke lošeg stanja u ambasadi i posebno apostrofirajući sukob Ristića i Jakšića, smatrao da Ristića tada još uvijek nije trebalo premještati, ali da se to mora učiniti „uskoro”. Predlagao je da umjesto Jakšića dođe novi savjetnik „sa potrebnim političkim i partijskim autoritetom za Marka Ristića”, koji bi ga poslije izvjesnog vremena zamijenio. To se desilo tek pet godina kasnije. Mišljenje o sudbini Ristića davao je i Aleksandar Ranković i to bar dva puta. U vrijeme sukoba Ristića i Kapičića 1945. Ranković se složio sa negativnim stavom dr Nikolića o Ristićevoj ličnosti, ali, nije uzeo u zaštitu Kapičića, već je savjetovao dao on bude povučen iz Pariza. U to vrijeme, samo tri mjeseca pošto je postao ambasador u Parizu, svakako nije ni dolazilo u obzir da bude povučen Ristić. Međutim, u sledećoj prilici Ranković je, uz preporuku da se Šakota pozove na „izvještaj” u CK, tražio i da bude predložen novi ambasador u Parizu, a Ristić povučen. Ranković je tražio i da se „provjeri osoblje ambasade”, a posebno savjetnik Sreten Marić, Vilhar, sekretar Todorović i Volkonski. Svi do jednog, to su bili upravo oni rijetki službenici kojima je Ristić bio zadovoljan.


(NASTAVIĆE SE)

---