-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Srpska vlada je do septembra 1895. godine pripremila nove instrumente za ratifikaciju, dopunila je i izmijenila tekst konvencije i deklaracije, sve to uputila u Carigrad i čekala da se „stvar završi“. Prošlo je od tada spomenutih osam dana a od obećanja ništa. Iz srpskog poslanstva je skoro svakog dana poneko išao u Dvor. Početkom oktobra stiglo je obavještenje kako je sultan preopterećen poslovima, a potom je krajem tog mjeseca sa Dvora došla poruka da će konvencija biti ratifikovana za dan-dva. Poslije toga se opet u navedenom roku ništa nije dogodilo.
Uvjeravanja novog turskog ministra inostranih poslova Tefik-paše sa kojim se poslanik Đorđević više puta susrio u novembru i decembru 1895. godine, a koji je, izgleda, bio naklonjen pozitivnom ishodu oko zaključenja konvencije, da će se ono što je započeto između Srbije i Turske brzo okončati – nijesu ohrabrili Vladana Đorđevića niti Novakovićevu vladu. Srpskoj strani se žurilo da što skorije riješi to pitanje, pored ostalog i stoga što je tadašnji razvoj situacije u evropskoj Turskoj prijetio da ozbiljno ugrozi srpske interese i što nije bila sigurna u to kako će se držati vlasti u Carigradu. Problem je bio u tome što su Bugari živo radili na Porti da dobiju nove vladičanske berate u Makedoniji, a Grci se uzbunili zbog toga i oštro protestovali. Turcima se tako otvorio čitav jedan problem koji ih je okrenuo ka drugim važnim pitanjima i nije im dozvoljavao da se bave ničim što nije prijetilo da se izrodi u spor. Poslanik Đorđević je isto tako, tada, urgirao kod turskih vlasti za srpske vladičanske berate i za dobijanje dozvole o otvaranju novih srpskih škola u Makedoniji, ali zato nijednu priliku nije propustio ne bi li nekako iščupao konvenciju. Postojao je još jedan važan razlog za žurbu Srbije da se put do konzularne konvencije privede kraju. Velike sile su u isto vrijeme, zbog stanja u Turskoj, radile na tome da se sačini neki reformni plan kako bi se, prije svega, situacija u evropskoj Turskoj popravila, i čime bi se spriječilo otvaranje Istočnog pitanja. Vladan Đorđević je upravo imajući to u vidu bio sklon da zaključi da će velike sile, podupirući trošnu tursku građevinu, odložiti njen „pad“ i da će Srbija tako imati dosta vremena da pripremi svoj udio u obračunu, zbog čega bi joj konzularna konvencija mogla u tome korisno poslužiti. Zato je on, u novembru 1895. godine, ponovo spomenuo Novakoviću da bi trebalo da Srbija upotrijebi neko sredstvo jačeg dejstva jer Turci samo tako popuštaju.
Stojan Novaković nije bio za promjenu stava prema Turskoj. Zato nije prihvatio nikakav predlog za preduzimanje energičnih mjera niti ga je u tome pokolebala ni Đorđevićeva rezignirana poruka početkom decembra 1895. godine da konvencija ne mrda „iz mrtvog ugla“. Bio je više naklonjen tome da poslanik Đorđević i dalje mirno i uporno obilazi turske predstavnike vlasti. Međutim, u pismu koje je, 5. februara 1896. godine, uputio Đorđeviću Novaković je od njega zatražio da promijeni nešto u redosljedu i sadržini koraka koje preduzima kod turskih vlasti bar kada je konzularna konvencija u pitanju. Upozorio ga je i na svoja iskustva iz ranijeg vremena kada je kao srpski poslanik u Carigradu potpisao tu konvenciju zajedno sa Said-pašom, a turske vlasti su, umjesto da je uslijedio sultanov potpis ratifikacije, pod raznim izgovorima izvrdavale ratifikaciju kako bi srpska strana lakše pristajala na ustupke. Novaković mu je zato preporučio da napusti dotadašnji način razgovora sa Turcima koji se svodio na neprekidna prazna turska obećanja da će se brzo raspraviti konvencija, a što je srpskoj strani oduzimalo „sigurnu i otvorenu akciju“. Trebalo bi da Đorđević prekine da traži na Dvoru ratifikaciju konvencije sve dok je prethodno ne potpiše zajedno sa turskim ministrom inostranih poslova. A to znači da bi se on, po savjetu Novakovića, sa takvim zahtjevom, iznijetim u formi uljudno sastavljene note u kojoj bi se dao cio istorijat rada na konvenciji, obraćao Porti sve dok se konvencija ne potpiše. Tek poslije toga bi nastojao da se izradi sultanovo odobrenje ratifikacije. Da bi se pritom izbjeglo odugovlačenje sa ratifikacijom, odredio bi se, prilikom potpisivanja konvencije, što kraći rok da se to učini.
Poslanik Vladan Đorđević postupio je po Novakovićevom uputstvu. Ovoga puta se, prema raspoloženju u turskom Ministarstvu inostranih poslova kao uostalom i na Porti, doista pokazalo da kod turskih vlasti postoji zainteresovanost da se pitanje konvencije okonča. Turski ministri su u tom smislu i sami intervenisali na Dvoru. Početkom marta 1896. godine sa Dvora je javljeno da je sultan ratifikovao konvenciju, poslije čega je trebalo da je potpišu ministar inostranih poslova Tefik-paša i poslanik Đorđević. Njih dvojica su to učinili 9. marta. Pošto je zatim stigla ratifikacija kralja Aleksandra, poslanik Đorđević i Tefik-paša su 30. marta razmijenili ratifikacije i o tome potpisali Proces Verbal. Trebalo je da se konvencija, kako je u deklaraciji pisalo, primjenjuje počev od 30. maja te godine i da zamijeni privremenu pogodbu koja je zaključena u Beogradu 4. septembra 1886. godine. Tako je bio završen jedan dug, težak i neizvjestan rad na zaključenju konzularne konvencije između Srbije i Turske u koji se krenulo 1879. godine da bi se završio tek poslije punih sedamnaest godina.
(KRAJ)

---