-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ministar inostranih poslova Mihailo Đorđević nije mislio da u odnosima prema Turskoj uvodi neke novine niti da požuruje završavanje preostalih poslova. Vrlo brzo je, međutim, stavio do znanja da bi moglo da dođe do promjene na mjesu poslanika u Carigradu. To se i dogodilo u jesen 1891. godine, pa je umjesto Novakovića titular srpskog poslanstva u Carigradu postao Sava Grujić, prethodni predsjednik vlade i ministar inostranih poslova. Činilo se da će se time pojačati pozitivni uticaj Rusije na rešavanje srpskih zahtjeva prema Turskoj s obzirom na povjerenje koje je Grujić uživao u ruskim zvaničnim krugovima, a to je posebno bilo važno zbog preostalih neriješenih poslova oko kojih je dosta zapinjalo.Prvi zvanični susreti koje je Sava Grujić imao na Porti u decembru 1891. godine bili su za njega prilika da ponovo pokrene davno iščekivanu ratifikaciju konzularne konvencije. Učinio je to najprije 14. decembra u pismenoj molbi ministru Said-paši, posjetivši potom i tadašnjeg velikog vezira Dževad-pašu. Svuda je čuo da postoji dobro raspoloženje da se obavi ratifikacija, kao i tumačenje da se neće moći izbjeći Zija-bejov protokol od 16. februara 1889. godine, ali da će se to učiniti u formi eksplikativne deklaracije sačinjene na Porti u novembru 1889. godine. A ta deklaracija, u kojoj su Zija-bejove primjedbe daleko ublažene i svedene u tri tačke, biće sastavni dio konvencije. Od tada je prošlo dva mjeseca i ništa se nije pokrenulo. Najprije se Said-paša razbolio, zatim je Grujić čuo da je obrazovana komisija od tri člana da pitanje konvencije ponovo razmotri, potom da je komisija ostala bez jednog člana i najzad mu je na Porti rečeno da imaju druge preče poslove. Grujić se obraćao molbom i velikom veziru, išao je i na Dvor, i svuda su imali neki izgovor za zastoj koji je nastao. Prolazilo je tako vrijeme dok mu najzad u martu 1892. godine nijesu na Porti kazali da je sultan teskerom naredio velikom veziru Dževad-paši da se sastane trojna komisija i uzme konvenciju u pretres. Trebalo je da prođu još dvije nedjelje pa da se teskera iz Vezirata uputi ministru inostranih poslova Said-paši kao predsjedniku komisije. Bio je i to neki uspjeh, jer je tako jedan već napušteni dokument uzet u razmatranje. Ali je i to bila slaba utjeha, jer se već 28. marta moglo od Said-paše čuti da predstoji ponovno odlaganje, najprije zbog Ramazana, poslije toga zbog Bajrama, i da treba biti strpljiv.
U aprilu 1892. godine Pašić je obrazovao svoju drugu vladu u kojoj je preuzeo i resor ministra inostranih poslova. U programu vlade našla su se mnoga neriješena spoljnopolitička pitanja Srbije, njeni odnosi sa velikim silama i sa balkanskim državama, zatim situacija na Balkanu i položaj srpskog naroda u Staroj Srbiji i Makedoniji. Preuzevši spoljnu politiku lično u svoje ruke, Pašić je mislio da se najprije pozabavi onim pitanjima koja su bila najosjetljivija i ticala su se položaja i bezbjednosti Srbije ali i srpskog naroda u cjelini. On nije bio siguran u držanje susjednih država. Srbija se nalazila u trouglu između Austrougarske, Turske i Bugarske, što je za nju predstavljalo ozbiljnu opasnost. Veliku brigu zadavalo mu je približavanje Austrougarske i Turske. Osjećao je to na razne načine, a dobar primjer mu je bilo ponašanje tadašnjeg turskog poslanika u Beogradu Feridunbeja, njegove veze sa austrougarskim poslanstvom i povremeni incidenti koje je pravio a iz kojih se vidjelo da želi da doprinese kvarenju srpsko-turskih odnosa. S tim u vezi Pašić je dobro upamtio riječi sekretara Ministarstva inostranih poslova Mihaila Ristića, koji mu je pričao da su primjedbe koje je nekada Zija-bej predao srpskoj vladi na konzularnu konvenciju direktno poticale iz austrougarskog poslanstva. Na sve ovo, kako je ocjenjivao, nadovezivalo se tadašnje ponašanje Bugarske, koja se naoružavala i vodila neprijateljsku i izazivačku politiku prema Srbiji. Shodno tome, smatrao je da je za Srbiju bilo važno kako bi se držala Turska ukoliko bi Bugarska postala otvoreno ratnički raspoložena ili izazvala nemire na balkanskom tlu, odnosno ako bi to bila prilika za Austrougarsku da uđe u nova osvajanja ka jugu. Da li turske vlasti – pitao se – ukoliko su svjesne mogućeg takvog razvoja događaja koji bi mogli dovesti u pitanje tursku balkansku teritoriju, pridaju značaj srpsko-turskom zbliženju? Ako Porta zaista želi da radi na prijateljstvu sa Srbijom – naglasio je Pašić u pismu poslaniku u Carigradu Savi Grujiću 26. aprila – najbolje će to pokazati zaključivanjem konzularne konvencije i priznanjem srpske narodnosti u Staroj Srbiji i Makedoniji. Na tim pitanjima se „može položiti temelj jednoj velikoj politici v. Porte spram nas Srba“, zaključio je.
Bilo je razumljivo što je Pašić, pridajući takav značaj konzularnoj konvenciji, sam želio da ubrza rad na njenom zaključenju. Najprije je, u vezi s tim, proučio Zija-bejove primjedbe na konvenciju kao osnovni kamen spoticanja koji koči rad na završavanju cijelog posla, a potom i projekat deklaracije bez koje sultan nije htio da potpiše konvenciju. Poslije toga je, 15. maja, poslao uputstva Savi Grujiću. Pašić je tražio od Grujića da njegova nastojanja u vezi sa konvencijom budu usmjerena u dva pravca. Kao prvo, trebalo bi da konvencija bude zaključena bez ikakvog dodatnog akta, odnosno eksplikativne deklaracije. Tek ako to ne bi uspjelo, onda bi trebalo prihvatiti da iz predloga teksta deklaracije ispadnu neki članovi ili se prestilizuju tako da se Srbiji što manje oduzme od onih prava koja su joj priznata konvencijom. […]
(NASTAVIĆE SE)

---