Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
FINO SE IGRAJTE * Režim udbaškim metodama progoni kritičare * Bošnjak: Vrijeme je da državu ili Vladu vodi žena * Od Danteovog pakla do montiranog političkog procesa * Opet smo svjetionik opozicione borbe * Taru devastirali, podatke o autoputu sakrili * Milo i Vučić da odu,,u paketu”
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 31-12-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Nik Đeljošaj, predsjednik Albanske alternative:
- Ranko Krivokapić, Raško Konjević i Andrija Popović su od glasanja u Skupštini nepoželjne osobe bilo gdje da Albanci žive.

Vic Dana :)

Jedan pijanica ulazi u kafanu i vice:
- "Sretna nova godina svima vama."
- "Kako nova godina, tek je oktobar!"
- "Oktobar? Ubice me zena, nikada se nisam vratio tako kasno!"







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2018-12-27 ISKRA IZ KAMENA (9)
Andrija Radulović Disanje prostranstva
Dan - novi portal
-PIŠE: BUDIMIR DUBAK

Prije gotovo četvrt vijeka Andrija Radulović je objavio prvu knjigu pjesama „Pogled s mosta“. Recenzirao sam taj rukopis i preporučio ga za štampu s dubokim uvjerenjem da u našu književnost ulazi jedno novo ime. Na sreću, nisam se prevario. Sam naslov pjesničkog prvjenca Radulovićevog simbolički je najavio težnju ovog, tada mladog, pjesnika da označi most kao svoju stajnu tačku. Most među generacijskim obalama, među književnim postupcima, među kulturama i pjesničkim tradicijama. On je, na svom prvom poetskom iskoraku, usvojio aksiom modernog pjesništva, koji je T. S. Eliot formulisao u svom znamenitom eseju „Tradicija i individualni talenat“.
Ključna premisa Eliotovog eseja sadržana je u rečenicama: „Tradicija je stvar koja ima mnogo širi značaj. Ona se ne može naslijediti. A ako vam je potrebna morate je steći velikim trudom. Ona na prvom mjestu obuhvata osjećanje istorije za koje, bezmalo, možemo reći da je neophodno svakom onom ko bi htio da bude pjesnik i poslije svoje 25 godine; a to osjećanje istorije uključuje zapažanje ne samo onoga što je prošlo u prošlosti, već i što je sadašnje u prošlosti; osjećanje istorije prisiljava čovjeka da ne piše prožet do srži samo svojom generacijom, već sa osjećanjem da čitava evropska literatura počev od Homera, i u okviru nje čitava literatura njegove sopstvene zemlje, istovremeno egzistiraju i istovremeno sačinjavaju jedan poredak“.
Svakom narednom pjesničkom knjigom Andrija Radulović se potvrđivao kao istaknuti predstavnik novijeg talasa srpske poezije.
Za ovu priliku osvrnućemo se na tri paradigmatske knjige Andrije Radulovića: „Sniježna azbuka“ (2007); „Zvono“ (2008) i „Bijela pčela Volta Vitmena“ (2015).
Moderan u izrazu, tematski raznovrstan i radoznao, a istovremeno, na jedan osoben način, vezan za tradiciju i istoriju svog naroda, Andrija Radulović u svojim pjesmama oživljava davno minule događaje i ljude. Za tu pjesničku rekonstrukciju koristi raznovrsne instrumente. Osim što se oslanja na pisanu istoriju, on obilato priziva u pomoć sopstvene uspomene. Slika svijeta, koja je ostala u djetinjim očima i memoriji, u ovim pjesmama dobija uobličenu formu, čiji gradivni materijal je sačinjen od pažljivo izabranih riječi, iz dubokog bunara srpskog jezika.
Pjesme u knjizi „Sniježna azbuka“ stoga su i svojevrsni portreti pjesnikovih predaka, drevnih ratnika, mudraca i nosilaca moralnih načela. Kao ram za te „portrete“ služi konkretan istorijski kontekst, obogaćen fantastičnim mitološkim slikama. Istovremeno funkcionišu dvije realnosti: jedna stvarna i druga imaginarna. Upravo stoga Radulovićeva poezija zrači nekom ljepotom „magičnog realizma“. Mitološka bića, poput vještica i vampira, pojavljuju se na ovoj poetskoj pozornici, kao da su stvarna i živa.
Poseban lajtmotiv u cijeloj poeziji Andrije Radulovića čine ruske teme. Tu opsesiju prof. dr Vladimir Sekulić formuliše sintagmom „slovenska tragika“.
Već u uvodnoj pjesmi „Sniježna azbuka“, po kojoj je knjiga i naslovljena, izvjesni, neobični učitelj, Vuk Milošev, znao je gotovo naizust Gogolja, Čehova, Dostojevskog... Dvije pjesme naročito osvjetljavaju te dubinske spone našeg pjesnika sa Rusijom. U pjesmi „Balerina“ kaže: „Ruska balerina Ana T./zaklela se da će srušiti/ zoru na Arbatu“. Pojavljuju se zlatne kupole Kremlja i čuje se zvuk balalajke. Vidimo Ivana Groznog. I maglu nad Moskvom, u kojoj je pjesnik izgubljen kao labud, takođe vidimo. Ali, do kraja eksplicitno, pjesnički subjekt nam razotkriva prirodu tih veza. U pjesmi „Trag“ on slika putnika za Rusiju, koji nosi „vino zemlju ikone“. Vraćajući se u zavičaj on otuda donosi to isto, pride „tamjan i sveto ulje“, kao i poneku knjigu. Baš kao što su naši drevni putnici i hodočasnici u matušku Rusiju, činili.
Međutim, taj odnos se ne iscrpljuje na nivou individualne ljubavi prema našoj zemaljskoj, pravoslavnoj zaštitnici i pomoćnici, već se uzdiže do univerzalne, nebeske visine. Pjesnik u završnoj strofi kaže: „Kao da u toj razmjeni živoj/ Tražim potvrdu neku nevidljivu/ Lice Hristovo“.
Neuništiva je ta ljubav u Hristu. Pjesnik Andrija Radulović, ispisujući „Sniježnu azbuku“, traga za Spasiteljem.
Naročito je knjiga „Zvono“ prožeta „osjećanjem istorije“, i to istorije koja je tragična, kako na kolektivnom, tako i na porodičnom i individualnom planu. To je svojevrsni mozaik, koji pjesnik otkriva, prije svega, u temeljima sopstvene porodične istorije i sudbine, da bi ga širio na udaljene prostore planetarne geografije.
Pozvali smo se na Eliotovu sintagmu „osjećanje istorije“ kao na dominantnu odrednicu poezije Andrije Radulovića. Ali to osjećanje je osjenčeno onim Unamunovim tragičnim osjećanjem života. Sve je u ovoj poeziji muka, stradanje, ljudski i nadljudski podvig, na putu očuvanja duše, časti i vjere.
U pjesmi, po kojoj je knjiga naslovljena „Bijela pčela Volta Vitmena“, Andrija Radulović kao pripadnik roja tih pčela (a pčela u narodnom vjerovanju oličava ljudsku dušu), čezne za svetinjom. Prepoznajemo manastir Ostrog, u kom: „Događaju se čuda/I ljudska duša/Ne vene/Baš kao i u poeziji/Plakala je bijela pčela/Volta Vitmena“.
Univerzalni iskaz o „neizlječivosti“ pjesnika, tog svojevrsnog tumača, svjedoka i bilježnika istorije i ljudske sudbine, kao da sažima Radulovićevo poimanje smisla i moći poezije. Jednorog, koji je vidljiv samo za pjesnike, potvrđuje njihovo pozvanje i status nepriznatih zakonodavaca svijeta.
Poezija Andrije Radulovića upravo svjedoči o toj misiji poezije i pjesnika u svijetu. Ona traga za tajnim vezama, koje su, kako kaže Miloš Crnjanski, „dosad neposmatrane“.
(NASTAVIĆE SE)


Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"