-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Poslije objavljivanja svojih rasprava o društvenoj nejednakosti i njenom porijeklu i uzrocima, Ruso je nastavio dalja ispitivanja društvene i političke problematike. Nastavak svestranih ispitivanja u tom pogledu on je učinio kada je ponovo učestvovao na drugom konkursu kojeg je raspisala Dižonska akademija nauka na temu: „Koji su uzroci nejednakosti među ljudima i da li je ona opravdana prirodnim zakonima?” Ruso je učestvovao na tom konkursu jednom novom priloženom raspravom, ali njegov ponuđeni odgovor nije dobio nagradu, nego neki anonimni učesnik. Ipak, Rusoova rasprava je poslužila kao osnova za razvijanje ranije skicirane teorije u okviru političke ekonomije koja je, u konačnom obliku, zaokružena u raspravi „Društveni ugovor”.
U jednom od svojih članaka (odrednica) objavljenom u „Enciklopediji” Ruso je prvi put javno iznio svoje glediše na temu koju je razmatrao u svom radu ponuđenom Dižonskoj akademiji. Riječ je o tekstu „Politička ekonomija” koji je ušao kao sastavni dio sedmog toma „Enciklopedije” objavljenog 1757. godine, članka kojeg je on kasnije umnogome upotpunio, proširio i dalje razradio u znatno produbljenijoj raspravi kojoj je dao naslov „Društveni ugovor”, a koja je objavljena 1762. godine.
Osnovno pitanje koje Ruso nastoji da osvijetli i objasni jeste odnos čovjeka i građanina i na koji način se može ukloniti razlika između privatne i javne djelatnosti u čovjekovom životu. Trebalo je na nov način riješiti problem odnosa pojedinca i društvene zajednice u kojoj bi svi živjeli skladno i u duhu sopstvene prirode. Osim toga, trebalo je obezbijediti slobodu u novim okolnostima koje su bile bitno drugačije od onih u davnoj prošlosti, koja se, međutim, nikada više ne može vratiti niti ostvariti. Kada je došlo do razvijanja oruđa, a potom i do razgranjavanja podjele rada i stvaranja privatne svojine, čovjek se počeo udaljavati od prirode i stvarati različite oblike društvenih zajednica. Time je ujedno počela da se javlja, širi i produbljuje lična zavisnost među ljudima. Tada je nastao i odnos potčinjenosti i gospodarenja među ljudima što je bila potpuna negacija ranijeg prirodnog stanja i nevinosti društva. Ruso je smatrao da je lična zavisnost najgora vrsta ropstva koja je sastavni dio svih društvenih oblika koji su nastali i kasnije se razvijali, od prvobitnog prirodnog stanja do njegovog doba.
Osnovni zadatak društvenog ugovora predstavlja nastojanje stvaranja takve društvene zajednice koji će omogućiti izgradnju uslova za ispoljavanje i odbranu lične slobode i svojine svakog člana društva. Treba izgraditi novi oblik povezivanja i svim udruženim snagama ga braniti kako bi svaki pojedinac bio istovremeno i dio društvene zajednice, ali, isto tako, imao punu i nesputanu slobodu kao ličnost. U tom smislu treba da se društvena asocijacija stvori (izgradi) na racionalno zasnovanim principima koji bi odražavali ukupnu volju čitavog naroda. Takvoj ukupnoj volji pojedinac bi predao sva ovlašćenja da neposredno vlada kao suverena volja koja odražava smisao i zahtjeve cjeline. Iako bi, dakle, pojedinac toj opštoj volji predao svoju volju, on bi zapravo tim otuđenjem stekao novu vrstu slobode koja bi bila drugačija (od prvobitne, ali izgubljene), ali i mnogo bolja, korisnija i prijemčivija, jer bi predstavljala „građansku slobodu i pravo na svojinu”.
Ruso posebnu pažnju usmjerava na razmatranje pitanja društvenog uređenja. Ne postoji prirodni zakon koji bi opravdao podjelu ljudi na gospodare i robove, nadređene i podređene. Ta podjela je nastala kao nužna posledica početka usložnjavanja društvene zajednice, podjelom rada i razvojem oruđa, kao i nastankom privatne svojine.
Nejednakost se mora ukloniti kako bi se izbjegli i spriječili sukobi koji su stalna potencijalna opasnost po opšti mir i sigurnost, ali i opstanak društvene zajednice. Stoga se mora stvoriti drugačija društvena povezanost koja bi bila zasnovana na novim principima i zakonima, primjerenim potrebama i zahtjevima savremenog doba.
U „Društvenom ugovoru” Ruso je izložio svoje viđenje idealne države koja bi, u novim istorijskim i društvenim uslovima, obezbijedila najbolji način života, koji bi se mogao uporediti sa onim davno izgubljenim u prirodnom stanju. Kako je to pradavno stanje izgubljeno, ono se ne može više nikada povratiti u svom ranijem, prvobitnom obliku. Stoga treba obezbijediti jednu drugačiju ustanovu i organizaciju koja bi imala funkciju i oblik najsličniji onom nekad izgubljenom. U tom smislu Ruso razvija originalnu koncepciju novog društva koje je trebalo da obezbijedi pogodne uslove za život svakog čovjeka. U osnovi njegovog shvatanja je bilo uvjerenje da postojeće društveno stanje nije predstavljalo nužnost koja se ne bi mogla izmijeniti i dovesti do nove organizacije konstituisane po drugačijim pravilima i koja bi bila mnogo bolja i korisnija za sve članove. Ljudi će živjeti u mnogo boljim uslovima i okolnostima ako se svaki pojedinac bude osjećao kao punopravni građanin, kao sastavni dio jedne državne strukture u kojoj bi svaka samosvojna individua bila podređena i obuhvaćena specifičnim društvenim jedinstvom.
(NASTAVIĆE SE)