-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Drugu nesreću, pored gubitka majke, u ranoj mladosti Ruso je doživio kada je praktično izgubio i oca. Njegov otac je bio lažno optužen od vlasti, pa je stoga morao da napusti Ženevu i da se odseli u Nion, ali nije mogao sa sobom da povede i svog sina. Stoga je brigu o svom potomku prepustio Žanovoj tetki, madam Gonseri, a zatim svome šuraku, čovjeku koji je imao razumijevanje za potrebe malog nećaka, ali je ipak prednost davao poslovima koje je preduzimao. Žanov ujak Bernar bio je preokupiran poslovima na izgradnji utvrđenja oko Ženeve tako da zapravo i nije mogao neko veće vrijeme niti brigu da posveti svome nećaku. Ujak je, ipak, malog Žana, zajedno sa svojim rođenim sinom, odveo u Besej i dao ga u tamošnju školu. Tu je budući velikan trebao da nauči latinski i sve druge predmete koji su se tada učili i predstavljali osnovu za obrazovanje kulturnog čovjeka. Pokazalo se, međutim, da se mali Ruso nije mogao tako lako privići na redovno školovanje. Jednostavno, on se bio odvikao od redovnog školovanja i nikako nije mogao bilo šta da nauči od učitelja, već je sve svoje znanje sticao sopstvenim trudom i interesovanjem, kako to ističe u svojim „Ispovijestima”.
Kako nije uspio pokušaj da se mali Žan privikne na redovno školovanje, odlučeno je da ga dadu kod gospodina Maserona koji je bio sudski pisar. Staratelj je mislio da će se mali Ruso brzo uklopiti u posao pisara i da će tako obezbijediti sigurnu materijalnu egzistenciju. Mali „učenik” je redovno dolazio u sudske prostorije, posmatrao sve ono što se radi u pisarnici, ali mu je sve to izgledalo tuđe i neprihvatljivo. Nije osjećao nikakvu želju da se uputi u posao „piskarala”, kako je on to nazvao. Nadležni u sudu ubrzo uvidješe da novopristigli „učenik” ne samo da nema interesovanje za posao koji mu je nuđen, već i da je „glup i nesposoban” da bi mogao držati pero u rukama. Kako je izgubio mjesto u pisarnici, to je ubrzo zatim postao šegrt kod jednog poznatog majstora. Naime, staratelj je odlučio da se mali vaspitanik ipak prihvati „turpije” koja mu je, kako je zaključio, daleko više odgovarala od pera i pernice.
Tako je poslije neuspjelog pokušaja da bude pisarski pomoćnik, Ruso dobio novog „instruktora”. Dali su ga gospodinu Dikomenu kako bi kod njega izučio bakrorezački zanat koji je tada bio veoma unosan. Pokazalo se, međutim, da ni „turpija” nije bila baš prigodno sredstvo kojim bi se mogao uspješno baviti mladi vaspitanik. I on sam je uvidio koliko je daleko od čitavog tog svijeta zanatstva i života koji se svodi na upražnjavanje obaveza koje proističu iz obavljanja posla koji ima ustaljene društvene norme i posjeduje odgovarajuću vrijednost. U to vrijeme je mladi Ruso već išao putem koji je bio van ustaljenih tokova građanskog ponašanja. O tom periodu svog života, kao uostalom i svim drugim etapama i epizodama, Ruso je kasnije u svojim „Ispovijestima” ostavio niz uspomena i svjedočanstava koja pokazuju i pozadinu svih dogodovština i zbivanja koja su bila sastavni dio njegove mladalačke životne zbilje.
Iako kao dijete, kasnije i kao mladić, nije razumijevao mnoge stvari i događaje, postepeno je, ipak, razvijao smisao za svestranije i detaljnije posmatranje svijeta oko sebe. Po prirodi je bio stidljiv, povučen i nedruštven. I dok su se njegovi vršnjaci igrali i veselili, on je bio preokupiran drugim stvarima koje su bile znatno iznad nivoa uzrasta na kome se nalazio. Maštajući o sadržaju iz pročitanih knjiga, želio je da se, kad odraste, poistovjeti sa životom i djelima pojedinih literarnih junaka. Tako je, dakle, ovaj budući velikan još od ranih godina razvijao svoju bujnu maštu i spontano podsticao sklonost ka sanjarenju. Te osobine su se kod njega zadržale do kraja života, kasnije dobijajući razne oblike i mogućnosti ispoljavanja i izražavanja kroz raznovrsno i bogato literarno i filozofsko stvaralaštvo.
Kod mladog Rusoa se ispoljavala suprotnost između dječačkog naivnog izgleda i unutrašnjeg svijeta punog uzburkanih strasti. Iako je bio stidljiv, povučen i poslušan u svakodnevnom ponašanju, u njemu su se budile i razvijale jake strasti i buktala neukrotiva bujica raznih želja i naklonosti. Prve simpatije prema suprotnom polu je savladavao i uspješno sakrivao u sebi, u svojoj dubokoj intimi, ali je svojoj bogatoj mašti davao oduška, posebno kada su bile u pitanju strasti. Rijetko je kada racionalno i smireno postupao ili se povinovao razumskim rezonima i svrsishodnim razlozima. Uvijek su se u njemu sukobljavale razne suprotnosti, između slabosti i vrlina, nježnosti i odlučnosti, smirenosti i uzbudljive razdraženosti. Nije mogao da se smiri i nađe sredinu koja bi mu omogućavala da ide ustaljenim putem uobičajenim za dječačke godine. U svojim uspomenama navodi da se stalno nalazio u rascjepu između hrabrosti i plašljivosti, i da, zapravo, nikada nije mogao da nađe sredinu koja bi mu omogućila da stekne mir i spokojstvo koji ga, nažalost, nijesu pratili do kraja njegovog tegobnog i nestalnog života.
(NASTAVIĆE SE)

---