-Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Ako su Gramotin i Hvorostinjin zadovoljavali samo svoje lične želje, prvi materijalne, a drugi duhovne, onda se sledeća ličnost po redu, jedna od najbližih prijatelja cara Alekseja Mihajloviča Fjodor Rtišćev, proslavila upravo na sasvim drugi način od njih, jer sva njegova djelatnost je bila usmjerena na pomoć drugima, a ne na svoj lični interes i sudbinu. Iako je na ličnu inicijativu pravio pojedinačna dobra djela i čak ne u svojstvu državnog činovnika (on je bio savjetnik caru, kako bi danas rekli, za društvena pitanja), Rtičćev je, ipak, postao jedan od onih, koji je ostavio veliki uticaj na organizaciju društvenog života u Moskovskoj državi.
Odlikujući se začuđujućom dobrotom i skromnošću, kako su to tvrdili savremenici, Rtišćev je bez buke i sujete, uvijek stvarajući samo prijatelje, a ne neprijatelje (njega su jednako cijenili i zapadnjaci i konzervativci) obogatio ruski društveni život mnogim vrlinama. Za njegovo ime se posebno vezuje početak dobročinstva u Rusiji. Za svoja lična sredstva i sredstva prijatelja Fjodor Rtišćev je otvorio niz bolnica i skloništa, i ne samo u Moskvi, nego i u drugim mjestima. Prvi je u Rusiji izgradio sklonište za triježnjenje pijanaca i on je naredio da sakupljaju pijance, koji se valjaju po ulicama i da ih dovoze u to posebno sklonište, gdje su ih držali dok se ne otrijezne.
Rtišćev je trošio veliki novac za otkup ruskih zarobljenika, oslobađao je zatvorenike, koji su dospijevali u zatvor zbog dugova, pomagao je gladnima itd. Predviđajući pojavu Crvenog krsta, Rtišćev je pružao pomoć čak neprijateljskim vojnicima, iznoseći ne samo svoje, nego i tuđe ranjenike sa bojišta, a zatim je pružao pomoć i stranim zarobljenicima, koji su se našli u Rusiji. O njegovoj dobroti su se pričale legende i ne bez razloga, a odmah poslije njegove smrti se pojavila biografija u formi žitija, gdje su dobrotvora ovjenčali oreolom svetosti.
Pod uticajem autoriteta Rtišćeva, njegova privatna aktivnost je postala državna stvar. Zahvaljujući Rtišćevu, pokrenuto je i riješeno pitanje crkveno-državnog dobročinstva. Po carevom naređenju u Moskvi su registrovali sve prosjake i siromahe, koje su pronašli, bolesnike nijesu više smještali u neuslovna, već u državna skloništa i staračke domove, a zdrave su zapošljavali da rade. Malo kasnije, 1681. godine na crkvenom Saboru pravoslavno stanovništvo je donijelo odluku da otvore svoja sopstvena skloništa u svim ruskim gradovima.
Rtišćev je dosta uradio i za rusko obrazovanje. 1649. godine on je organizovao u Andrejevskom manastiru u Podmoskovlju, gdje je pozvao iz Kijevsko-Peščerskog i niza drugih manastira 30 obrazovanih monaha, da prevode inostrane knjige na ruski jezik i nauče grčkoj, latinskoj i slovenskoj gramatici, retorici i filozofiji, one koji su to željeli. Lično Rtišćev je bio student te privatne škole i tamo je provodio cijele noći u razgovorima sa obrazovanim monasima. Veliki broj mladih službenih lica u Moskvi, tj. činovnika, na inicijativu Rtišćeva, prošlo je obuku u tom manastirskom školskom centru.
Rtišćev je bio jedan od prvih, koji je shvatio da su realni interesi Rusije i ruskog naroda viši od idejnih razmimoilaženja nepomirljivih zapadnjaka i zakletih patriota. Koristeći svoj autoritet i prijateljstvo sa oba suprotstavljena tabora, on je mnogo puta mirio idejno zavađene protivnike i postepeno ih nagovarao da budu umjereniji i posticao njihovo međusobno razumijevanje radi konkretnog djelovanja.
Teško je reći da li je carev savjetnik razmišljao o važnosti ličnog primjera i građanske obaveze, bez kojih se ne može razvijati i postojati građansko društvo, ili je djelovao intuitivno na osnovu prirodnih karakternih crta i svojih religioznih uvjerenja. Ma kako bilo, činjenica je činjenica, Fjodor Rtišćev je, malo idući ispred svog vremena, postao jedan od prvih građana Rusije, koji je osjećao svoju ličnu odgovornost za sve što se dešavalo u zemlji.
Jedna od najbolje osvijetljenih ličnosti toga vremena, najbliža po svojim razmišljanjima i psihologiji, koja je stala uz buduće Petrove saborce i saradnike, bio je i prvi ruski kancelar Afanasije Ordin-Našćokin. Ova ličnost je toliko unaprijed predviđala Petrovu epohu da to izgleda kao čista slučajnost, jer je on službovao kod oca, a ne kod sina, on je živio i radio za vrijeme Alekseja Mihajloviča, ali, on bi tako lako napravio karijeru i kod Petra Aleksejeviča.
Afanasije Ordin-Našćokin je postigao uspjeh zahvaljujući svom talentu, a ne porijeklu. I ta činjenica iz biografije čini ga najbližim sa Petrovim saborcima. Među dalekim precima Ordina-Našćokina bilo je i boljara, međutim, brzo su osiromašili i skliznuli niz hijerarhijsku ljestvicu na dno. Budući kancelar potiče iz sredine provincijskih plemića, koji su bili naseljeni u okolini Pskova, a svoju državnu službu počeo je sa nižih položaja. Njegovo ime se prvi put pominje u spisku ruske ambasade, koja ga je uputila da riješi pogranična pitanja sa Švedskom 1642. godine. Po svemu sudeći, tog momenta je uprava primijetila da je doseljenik iz pograničnih ruskih zemalja (Pskov je bio mnogo bliži Zapadu, nego Moskvi) dobro poznavao jezike i običaje zapadnih susjeda. Poslije uspješno obavljenog posla na prvom službenom putu u inostranstvu, Ordin-Našćokin postaje profesionalni diplomata, specijalista za Zapad.
(NASTAVIĆE SE)