-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Neskladan bračni život bio je usko povezan sa psihičkim i fizičkim zlostavljanjem partnera. Za razliku od psihičkog maltretiranja, fizičko nasilje je kao očigledniji oblik ne samo ugrožavanja partnera, već i reda i stabilnosti u društvenoj zajednici, bilo čest predmet tužbi i sudskog isleđivanja. Jedna od najčešćih pritužbi žena na muževe odnosila se na upotrebu sile. Tako se Anica iz Vučkovice žalila da je muž „bije bez krivice, ne samo štapom, nego sikirom i puškom”. Živan Gašić je svoju ženu „na Božić tukao i otjerao, i sad je u prvom domu u porađajnoj postelji, bez haljina, lišena svake pomoći kao skot skapava”. Stanka iz Selišta tužila se na muža da pije i da je tuče zvjerski..., da je dovodio svoju družinu i pio s njima noću, a ženu tjerao da ih gola dvori.
Nasilje muškaraca nad ženama često je bilo izraz njihove nemoći i nesposobnosti da ispune dužnosti koje im je nametnula ideološka matrica patrijarhata. Svako ispoljavanje slabosti kažnjavano je urušavanjem njihovog autoriteta: „Dok je moj muž Uroš bio kod zdrave pameti, dotel smo nekako mučeći se živili zajedno, a otkako je pred neko vrijeme vrdno s pameti i svoju snagu izgubio, od onog časa niti on mene gleda nit ja njega”, objasnila je jedna žena razloge svog „otkazivanja poslušnosti” mužu. Zlostavljanju žena najviše su bili skloni muškarci koji su ispoljavali i druge društveno nepoželjne oblike ponašanja, kao što su bili alkoholizam i lijenost, odnosno nebriga o porodici.
U velikom broju bračnih parnica kao krivci za poremećene odnose supružnika navođeni su članovi njihovih porodica. Među najčešće spominjanim „krivcima” su svekrve i tašte. Tako se jedna žena žalila da je svekrva vrlo zlo predusretava i da je „zbog zla svekrvinog prinuždena odbegavati, a što se muža njenog tiče, na njega se ništa ne žali niti mu mane kakove nalazi, no jedinstveno moli da bi se predel svekrvi njenoj položio, pa bi oni onda mogli u slogi i u supružeskoj ljubovi živiti”. U drugom slučaju, uzročnik bračne nesloge bila je tašta; muž se požalio da ga je žena napustila već četiri mjeseca poslije vjenčanja i pritom je opisao istoriju svog braka:
„Ne prođe ni dva mjeseca, a ona mi u svemu poče protivrječiti. Ja sam to neko vrijeme strpljivo snosio ne bi li se sklonila i sovetu mom kao svog muža slodeovala, naiposle po mlogom sovjetu i molbi, i bojem pretiti počnem, ne znajući da su je majka i sestra i zet naučili da se samo dotle postara da je udarim, pa da ju sa mnom sudskim načinom raspuste... Molim vas da tašti i njenima zabranite da je ne primaju ne bi li se tako privolela vratiti se.”
Vanbračni odnosi bili su nedozvoljeni sa stanovišta sva tri izvora etičkih vrijednosti – patrijarhalnog morala, kanonskih propisa i građanskih zakona. Društvo, crkva i država su u narušavanju bračne vjernosti vidjeli opasnost za narušavanje društvene stabilnosti, pa su vanbračne veze sankcionisali kako nepisanim, tako i pisanim pravilima ponašanja.
Po učenju hrišćanske crkve, bračna veza je vječna i nerazrešiva: „Što je Bog sastavio, čovjek da ne rastavlja”. Hrišćansko učenje upućuje supružnike da sve tegobe bračnoga života snose trpeljivo, a neslogu i sukobe da razborito rješavaju; ljudima je data sveopšta zapovijest da nose teret jedni drugima, a to su naročito dužni oni koji su međusobno toliko bliski kao supružnici.
Teorijski razrađeno od strane crkve i zakonski sankcionisano od strane države, shvatanje o jednoj i vječitoj bračnoj vezi nametnuto je društvu. Za razliku od Katoličke crkve koja svojim pripadnicima ne dozvoljava razvod braka, Pravoslavna crkva je spremna da taj ustupak učini u izuzetnim slučajevima; dokazana preljuba je praktično gotovo jedini razlog za razvod. Međutim, i u slučajevima u kojima je razvod braka kanonski moguć, crkvene i državne vlasti nijesu insistirale na razvodu, već na pomirenju partnera i vraćanju zabludjelog supružnika na „pravi put”. Na zauzimanje takvog stava uticale su društvene prilike, odnosno potreba očuvanja društvene stabilnosti: „Po duhu vjere i smislu kanona Pravoslavne crkve, bračne sveze treba da su tvrde i stalne kao osnovi društva, a nikako na ruku da se ne ide te da se te sveze oslabe, nego da se što bolje utvrđuju” – glasio je zvanični stav srpske crkve i države u pogledu stabilnosti bračne veze.
Misao o neraskidivosti bračne zajednice usađena je i u kolektivnu narodnu svijest. Na pitanje u anketi Valtazara Bogišića o rezrešivosti bračne veze, iz gotovo svih anketiranih područja stigli su negativni odgovori: „Narod kaže da je brak nerazdriješiv, pa ni za samu preljubu”, odgovorio je, na primjer, Bogišićev dopisnik iz Šabačkog kraja.
Ideja o neraskidivosti bračne veze, kao jedna od okosnica patrijarhalne ideologije, u praksi je, međutim, često bila na iskušenju. (KRAJ)