-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Uprkos brojnosti i živopisnosti istorijskih izvora iz kojih crpimo saznanja o bračnom životu, njegova složenost, slojevitost i iznijansiranost čine ga teško uhvatljivim i dokučivim. U etnografskoj literaturi najčešće je predstavljen kao idealni model koji je nastao u okvirima patrijarhalne ideologije. I u autobiografskim spisima obično je opisivan u skladu s vladajućim društvenim normama, tj. prikazan je onako kako bi trebalo da izgleda, a ne kakav je zaista bio. Pritom autori vjerovatno nijesu imali za cilj da obmanu čitaoca, već da ispričaju priču u čiju vjerodostojnost su i sami željeli da vjeruju; društvene norme su nalagale potiskivanje neprimjerenih i nepoželjnih detalja iz bračnog i privatnog života. Nikola Krstić, pronicljivi posmatrač i dobar poznavalac mnogih bračnih prilika i neprilika u srpskoj prestonici, uočavao je duboki jaz između intimnog života pojedinca i slike u javnosti koja se o njemu pažljivo gradila:
„Koliko se velikih nesreća skriva na ovom svijetu pod maskom sjajnosti i zadovoljstva; koliko tuge i žalosti ima u ljudi koji se smiješe!”
Nasuprot etnografskim i autobiografskim spisima koji pružaju pomalo idealizovane modele bračnog života, brakorazvodne parnice eksplicitno pokazuju njegovo naličje i na svjetlost dana iznose mnoge nesreće, tuge i žalosti koje je Krstić nazirao iza nasmijanih lica. One, po prirodi stvari, na svjetlost dana iznose tamne strane bračnog života; u žalbama na svoje partnere u kojima nadležnim vlastima ukazuju na njihove navodne mane i nedostatke supružnici otkrivaju i svoja htjenja i očekivanja od bračnog života. Specifičnu težinu tim dokumentima daju i svjedočanstva članova lokalne zajednice, koji se u gotovo svakoj parnici pojavljuju kao svjedoci, iznoseći svoje poglede na bračni život i ponašanje svojih susjeda.
Muškarci i žene u građanskom društvu vaspitavani su da ljubav nije neophodna osnova za brak – ako imaju sreće, ljubav će doći po vjenčanju; ako ne dođe, taj nedostatak ne treba shvatiti isuviše tragično. Brak je imao veliki broj socijalnih funkcija koje su ljubav potiskivale u drugi plan. Stoga je smatrano važnijim da su budući supružnici kompatibilni po svom društvenom i materijalnom statusu, nego da su emotivno naklonjeni jedno drugom. Muška trka za mirazom, ženska težnja da se uhvati što bolja „partija”, nastojanja roditelja da svoj društveni status potvrde i bračnim vezama svoje djece ili da se pomoću njega popnu na društvenoj ljestvici – motivi koji su u gradskim sredinama bili presudni prilikom izbora supružnika, nijesu ostavljali mladoženjama i mladama mnogo prostora da se prije ulaska u brak upoznaju sa vrlinama i manama svojih izabranika. Razlike u naravima i životnim stavovima, koje su često bile nepremostiva prepreka za građenje harmoničnih odnosa u braku, na vidjelo su izbijale tek poslije vjenčanja. Kosta Magazinović, koji se, kao i većina muškaraca njegovog društvenog položaja, oženio djevojkom sa pozamašnim mirazom (u njegovom slučaju radilo se o 5000 dukata), ubrzo po ženidbi počeo je da se žali:
„On reče kako je zlo što izmeđ njih nema saglasnosti u vaspitanju i mišlenju i da nije nikakvo veliko blago što čovjek uzme bogatu ženu kad se uostalom naravi ne slažu.”
„Ja vidim da međ njima nema mnogo ljubavi”, zapazio je njegov poznanik Nikola Krstić, „al` ne mišljah da im je život posve skandalozan. Sad je, vele mi, dobro, al` pređe su se tukli, ona je bivala sva modra, a njemu je čupala bradu i kose. Kad se potuku, načini se larma, da sva kuća se pobuni, mlađi izađu u avliju i jednom je otvorila prozor i stala tako vikati da je on uvukao u sobu, pa su mlađi misleli da ju je udavio”.
Razočaranja bračnim životom često su, međutim, vješto skrivana od javnosti. Muž i žena koji su u javnosti odavali utisak skladnog, pa i srećnog bračnog para, nerijetko su bili stranci jedno drugom; iako su dijeli zajednički životni prostor, nijesu dijelili i svoju intimnost, želje, nadanja, stremljenja... Trpljenje i mirenje sa takvim životom bila je sudbina velikog broja bračnih parova: „Pred svijetom sam ljubazna, niti bi ko mogao pomisliti kakvi su mi jadi u srcu i poneki osmejak moj kakvu tugu skriva”, objasnila je jedna žena raspolućenost između svog intimnog stanja i ponašanja u javnosti.
Neskladan i nesrećan bračni život često je objašnjavan nepostojanjem volje za brak onih koji su u njega stupali. Stevan iz Rakinca je rđavo postupanje prema ženi pravdao time što se njome oženio pod pritiskom roditelja. Ni ulazak u brak iz ljubavi nije, međutim, predstavljao garanciju za srećan život: „Radovan je isprva sa ženom svojom u ljubavi i soglasiju živio, no, po kratkom vremenu omrzne on na ženu svoju, koja je mrzost sve većma rastila...”, zabilježeno je u jednoj bračnoj parnici.(NASTAVIĆE SE)