-Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Paralelno sa strategijskim i državnim zadacima, moskovska elita rješava i svoja lična životna pitanja i probleme uz pomoć Zapada. Kuće najuticajnijih i u svojim razmišljanjima najnezavisnijih boljara, ne uzimajući u obzir carski dvor, polako se popunjavaju zapadnom robom: u upotrebu ulaze zapadni namještaj, satovi, gravure, čak i muzički instrumenti – orgulje i klaviri, a na zabavama moskovskih velmoža počinju da se promovišu zapadna strujanja.
Za vrijeme Mihaila Romanova, vaspitač prinčeva Morozov naručuje im njemačka odijela. Boljar Nikita Romanov, bliski carev rođak, lično je volio da se oblači kao Njemac sve do dok nije dobio strogi ukor od patrijarha. Kod nekih velmoža, na primjer, kod Artamona Matvejeva, pojavljuju se kompletni domaći orkestri koje su obučili stranci, a kasnije, 1660. godine, on je osnovao pozorišnu trupu. Kuća Matvejeva, koji je bio oženjen porusenom Škotlađankom Jevdokijom Hamilton, bila je izgrađena u njemačkom stilu, a njeni vlasnici su voljeli da žive razuzdano i nimalo se nijesu stidjeli i ustručavali da pokažu svoju naklonost prema zapadnim običajima i inostranoj robi.
Car Aleksej Mihajlovič, koji je kao dijete trčkarao u njemačkom dječjem odijelu, kad je odrastao, već je zahtijevao od svih svojih izaslanika na Zapadu da mu opisuju do detalja pojedinosti iz života na zapadnim dvorovima za vrijeme praznika i zabava kojima su oni prisustvovali. Car je svojeručno pisao pisamca ruskim izaslanicima u kojima je zahtijevao da ga u određenom momentu obavijeste kao prvo, na primjer, „kakve krčme posjeća španski kralj“, ili o „majstorima-vještacima koji imitiraju ptice“.
Za vrijeme carovanja Alekseja Mihajloviča, sve su češće prikazivane pozorišne predstave. Režiser prvih crkvenih drama, koje su prikazivane uz carevu saglasnost, postao je pastor Johan Gregori, a glumci su bili njegovi učenici iz njemačke kolonije. Gregori nije bio autor pozorišnih komada, već je jednostavno preradio njemački tekst za ruskog gledaoca. Spektakli su se tako svidjeli caru da je naredio da se trupa poveća uključivanjem Rusa. Pastor je sastavio poveću grupu od 26 članova i učio ih zanatu komičara. Domaće pozorište Artamona Matvejeva, u kojem nijesu glumili samo stranci, već su bile uključene i sluge sa dvora, takođe se pojavilo u javnost pod uticajem cara. U pozorištu Matvejeva poslove režisera je obavljao Johan Gotfrid, a poslove dekoratera, ili kako su tada govorili „majstora perspektivnog umjetničkog stila“, radio je Petar Ingles.
U početku je car smjelo podržavao sve te vrste zabava, ali sa religioznom bojažljivošću. Poznato je da se Aleksej Mihajlovič posavjetovao sa svojim ispovjednikom povodom tih predstava. Porazmislivši, duhovnik je ipak, dao saglasnost, navodeći kao opravdanje da to isto dozvoljavaju i rimski imperatori.
U podmoskovskom selu Preobražensko su čak izgradili pozorište, u kojem su izvođeni pozorišni komadi sa biblijskim sadržajima. Međutim, ti komadi nijesu nimalo bili slični moralnopoučnim crkvenim dramama, već su to bili dramatične borbene predstave sa biblijskim temama. Tamo je bilo mnogo scena koje su bile zastrašujuće za gledaoce, jer je bilo mnogo pucnjave, borbenih scena, surovih pogubljenja ili, sasvim suprotno od toga, mnogo komičnih situacija, čak krajnje prostačkih i pretjerano lakrdijaških epizoda. Za komediju o Esfiri, koja se posebno dopadala caru, pastora Gregorija su darovali krznom od samura. Istoričar Sergej Solovjev je ironično primijetio da je u Moskvi pozorišna škola počela sa radom prije Akademije.
Po mišljenju mnogih istoričara, kao i njihovih savremenika, Aleksej Mihajlovič je bio idealan car za svoje vrijeme. Čuveni naučnik (kako bi danas rekli, politikolog) tog vremena Hrvat Juraj Križanić, kad je stupio u službu kod Rusa 1659. godine, iskreno je mislio da pod „velikodušnom vladavinom ovog pobožnog cara“ Rusija može konačno da se spasi od „naleta zastarelog divljaštva, da treba da prihvati izučavanje nauka, da podrži dobre odnose i krene u srećan život“. Sudbina se poigrala sa Križanićem i nije se završila srećno po njega. „Pobožni car“ je protjerao prosvećenog Hrvata u krajnje neprosvijećeni, u to vrijeme, sibirski Toboljsk.
Bogobojažljiv i vjeran starim navikama, Aleksej Mihajlovič je istovremeno volio sve šta je novo i odlikovao se radoznalošću. Izbor između prošlosti i budućnosti, koji je bio težak za druge, car je rješavao kompromisom – prihvatao je i jedno i drugo. On ništa nije podržavao do krajnosti, razmišljao je realno da će vrijeme sve postaviti na svoje mjesto. Car nije htio i nije mogao da bude radikalni reformator, ali se nije protivio ni dolasku novog u društvu. Aleksej Mihajlovič je iskreno mislio da može da uživa u zapadnim drangulijama, da nosi čipku sa Zapada, ali da pritom ostane bogobojažljivi pravoslavni car. Po ugledu na strance, car i boljari od tada počinju da se voze u lijepo obojenim i plišom presvučenim njemačkim kočijama sa kristalnim prozorima. Boljari grade kuće od kamena umjesto starih palata od drveta, kupuju namještaj iz inostranstva, ukrašavaju zidove „pozlaćenim kožama“ belgijske izrade.
Na večernjim dvorskim zabavama car i njegovi gosti sada igraju uz njemačku muziku, koju izvode muzičari koji su po naređenju cara dovedeni iz inostranstva. U to vrijeme se zadužuju ambasade da šalju na carev dvor u Moskvu najbolje akrobate, „koji znaju da sviraju igre na trubama“. Mnogo prije Petrovih „ansambala“ i postanka Sankt Peterburga, moskovska elita nije izbjegavala da se zabavlja kako joj se najviše sviđalo, t.j. na zapadni način. I pri tome niko nikom nije kvario raspoloženje ili nasilno strigao bradu.
(NASTAVIĆE SE)