-PRIREDIO:Miladin VELjKOVIĆ

Enver Hodža je ponovo posjetio Sovjetski Savez u proljeće 1951. Sastao se sa Staljinom u Kremlju 2. aprila 1951. Tražio je vojnu pomoć od SSSR-a, smatrajući da Albaniji može da zaprijeti opasnost od Jugoslavije, Grčke i Italije. Staljin je poslije dugog Hodžinog izlaganja odgovorio da ne vjeruje u takvu mogućnost razvoja situacije, ali je, ipak, Hodži, koji se žalio na nedostatak tenkova i aviona, obećao znatnu sovjetsku vojnu pomoć, kao i nove vojne savjetnike za organizaciju sistema bezbjednosti i obuke u Albanskoj armiji. Tom prilikom je odobren kredit Albaniji za nabavku naoružanja i vojne opreme u vrijednosti od 142 miliona rubalja, koji je Albanija trebalo da otplati u roku od deset godina – dvije trećine u vidu kredita, a jednu trećinu u obliku robne razmjene sa Sovjetskim Savezom. Primjetno je bilo sovjetsko hlađenje prema albanskim žalbama na račun ponašanja Jugoslavije prema Albaniji. Sovjeti su albanske žalbe i zahtjeve smatrali pretjeranim. Sovjetska vlada je u Albaniju uputila i znatno manji broj savjetnika od broja koji je tražila albanska vlada. (...)
Suočena s nizom agresivnih postupaka sa albanske strane, jugoslovenska vlada je novembra 1949. odlučila da raskine Ugovor o prijateljstvu i saradnji iz 1946. koji je kao krovni međudržavni sporazum jedini, iako formalno, ostao na snazi nakon albanskog jednostranog raskida svih međusobnih ugovora 1. jula 1948. Jugoslovenska strana je uz otkazivanje samog ugovora, istakla da se Albanija ponaša krajnje provokatorski prema Jugoslaviji, krši osnovne odredbe sporazuma, žrtvuje svoje nacionalne interese interesima Sovjetskog Saveza i drugih zemalja u borbi protiv Jugoslavije i time dovodi sebe u težak ekonomski i međunaroni položaj. Albanska vlada je optužena da se, koristeći se pojedinim odredbama ugovora, služi spletkama i mahinacijama protiv Jugoslavije, dok se jugoslovenska strana, iako prekidajući s važnošću ugovora, držala stava da u slučaju spoljnog ugrožavanja Albanije neće ostati ravnodušna. Nota o otkazivanju Ugovora o prijateljstvu i saradnji predata je albanskoj vladi 12. novembra 1949. U svojoj noti – odgovoru na jugoslovensko jednostrano raskidanje ugovora od 22. novembra 1949. godine – albanska vlada je iskoristila priliku da odbaci jugoslovenske optužbe i saspe čitavu lavinu optužbi na račun Jugoslavije, njene vlade i partijskog vođstva uobičajenim političko-propagandnim vokabularom.
Albanski partijski lideri su nastojali da politiku prema Jugoslaviji opravdaju ulogom važnog oslonca zemalja narodne demokratije u pozadini Jugoslavije i Grčke. Na trećem plenumu Albanske partije rada Mehmed Šehu je 19. oktobra 1949. optužio Jugoslaviju za pokušaj svrgavanja vlasti u Albaniji organizovanjem bjekstva, potpomaganjem reakcije, oružanim provokacijama, ubacivanjem diverzantskih i špijunskih grupa, diplomatskim ucjenjivanjem i saradnjom sa zapadnim zemljama.
Budući da je albanska politika prema Jugoslaviji predstavljala samo dio kampanje koju su Sovjetski Savez i njegovi sateliti sprovodili protiv nje, jugoslovenska vlada je to shvatila kao direktnu prijetnju nezavisnosti i suverenitetu zemlje, pa je riješila da internacionalizuje problem, iznoseći ga pred Ujedinjene nacije septembra 1949. Albanska strana je taj jugoslovenski potez iskoristila za pokretanje nove kampanje protiv Jugoslavije, koja je imala za cilj stvaranje slike o tome da je Jugoslavija javno priznala svoje „pristupanje imperijalističkom taboru“.
Početak 1950. je označio i početak nove faze u sukobu između Jugoslavije i Albanije. U Tirani su učestala praćenja i ograničavanja kretanja jugoslovenskih diplomatskih službenika. Istovremeno, jugoslovenska vlada je imala problema sa albanskim diplomata u Beogradu, koji su nastojali da provociraju jugoslovenske organe bezbjednosti i šire propagandni materijal među jugoslovenskim Albancima. Zato je jugoslovenska strana bila prinuđena da ograniči kretanje albanskih diplomata samo na Beograd i neposrednu okolinu. Smatrajući uslove za rad jugoslovenske diplomatske misije u Tirani nepodnošljivim, zbog stalnog nadziranja diplomatskih službenika, upućivanja diplomatskih nota sa uvredljivim sadržajem, i vraćanja jugoslovenskih nota bez ikakvog obrazloženja, jugoslovenska vlada je donijela odluku da privremeno zatvori svoje poslanstvo u Tirani. Dalja komunikacija s vladom Albanije je obavljana preko jugoslovenske ambasade u Budimpešti. Albanski otpravnik poslova u Beogradu Šehu tražio je savjet od sovjetske ambasade u pogledu daljeg djelovanja albanskog poslanstva u Jugoslaviji, obavještavajući ga da mu je u jugoslovenskom ministarstvu inostranih poslova savjetovano da članovi albanske diplomatske misije napuste Beograd, kao i da privremeno zatvaranje poslanstva jugoslovenska strana ne smatra prekidom diplomatskih odnosa. Molio je i sovjetsku ambasadu da u tom slučaju preuzme brigu o povjerljivoj arhivi albanskog poslanstva. Savjetnik sovjetske ambasade u Beogradu Semjonov nije mogao da mu da nikakav određeniji odgovor bez konsultacija sa svojim ministarstvom. Konačno, i albanska vlada je 22. novembra zatvorila svoje poslanstvo u Beogradu. Do zatvaranja jugoslovenskog poslanstva u Tirani iz te zemlje je protjerano osam jugoslovenskih diplomata.
(NASTAVIĆE SE)