-Piše: Darko Jovović

Nakon Deletićeve smrti njegovi prijatelji pisci i poklonici kuture i književnog stvaralaštva priređivali su mu brojne večeri. To je potvrda da ga njegovi prijatelji nijesu zaboravili i da oni najbolje mogu da opišu njegovo književno trajanje. Tako je u okviru tradiconalne manifestacije „Polimske književne staze“ u Polimskom muzeju u Beranama prije dvije godine održano veče Ratku u čast. O njegovom proznom stvaralaštvu govorio je književnik Todor Živaljević Velički navodeći da je Deletić pripadao onom, danas ne tako mnogobrojnom bratstvu posvećenika, koji znaju od kuda su došli, kuda idu i ko su u ovom raspamećenom pozorju od svijeta.
– Živio je u svojim knjigama i od knjiga između vreve svakodneva i komskih tišina, od duhovne, gotovo monaške posvećenosti svome kraju. Zidao je posvećenički, svoju zidanicu od snova, od sjećanja, od istorijskih činjenica, od kamenih tragova na dovratnicima i nadvratnicima, od traganja za zaboravljenim istinama koje se kriju iza devet gora, iza devet mora, od želje da se ostavi kakav-takav trag u vremenu. I ostavio je, sada se to ponajbolje vidi, čitavu biblioteku: veliki broj objavljenih knjiga radeći kao urednik i izdavač „Komova“ i „Stupova“, veliki broj knjiga o manastirima u dolini Lima, reportaža sa njegovih literarnih i zavičajnih hodoljublja, od Gračanice, pa preko Velike, petrogradskih bijelih noći, od zapisa kratkih kao sjećanja, koji bljesnu i osvijetle jedan kraj ili dogođaj. Svuda, kud god je hodio, gdje god je davao i primao toplu ljudsku riječ, stihom ili proznim zapisom povezivao je vremena i ljude, govoreći u ime kraja koji je visoko u njemu svijetlio, od Andrijinog grada i Komova kojima se često i s radošću vraćao – naglasio je Živaljević.
Kao pjesnik Ratko Deletić se podjednako iskazivao i u rimi i u takozvanom nevezanom stihu, jezikom jednostavnim, sa prepoznatljivim rječnikom, bez hermetizma, sa zavidnim versifikatorskim umijećem, primamljivom dozom melodičnosti, a sve u duhu najdublje tradicije srpskog pjesništva, upravo one njegove grane koja je dala najzdravije i najsočnije plodove. Da je to tako potvrdio je te iste večeri i Ratkov prijatelj i vrsni pisac sada pokojni Vlajko Ćulafić, navodeći da se njegovi stihovi vežu za nekoliko tematskih polja, kao izvorištima pjesnikove inspiracije i suočavanjima sa svijetom i životom.
– Može se reći da je Ratko iz svih pjesničkih suočavanja izašao kao ranjen, s gorkim doživljajima i tragičnim osjećanjima, pogubnim slutnjama i veoma krhkom i tankom nadom da se može učiniti bilo šta što bi, iole značajnije, preporodilo čovjeka i, ako ne sasvim obožilo i obezgriješilo, a ono, bar, učinilo manje zlim. A upravo od njega, od čovjeka, po stihu i misli, ne samo Ratka Deletića, potiču sve ovozemaljske patnje, ne samo ljudske. Jer, po pjesniku, čovjek nije jedino biće koje pati, nije usamljen u drhtanju na opštoj studi koja bridi cjelinom goleti na kojoj smo nastanjeni – kazivao je Ćulafić.
A da je Ratko u sebi uvijek nosio neku prikrivenu tugu i osamu potvrdio je i njegov prijatelj književnik Miodrag – Miško Milošević. On je poslije Deletićeve smrti za štampu priredio knjigu „Otvori vrata kuće“, ističući da i ta zbirka poezije govori o budnom sanjaru i blagorodnoj duši njenog autora.
– Kako kaže Stevan Raičković u pjesmi o Crnom Vladimiru: „Moja je bolest, izgleda, ipak tuga“, tako je i Ratko, čini se, čitavog života nosio taj prisjen zavičajne tuge i osame. Svi mi koji smo, mladi i osjetljivi, odlazili iz zavičaja, sjetni i daleki, vraćali smo mu se sa radošću, misleći kako ćemo u njemu pronaći smirenje i srećne dane našeg djetinjstva, a svaki put smo ga zaticali drugačijeg, samljeg i tužnijeg, dok nijesmo došli do onog da ni zavičaj više ne liječi. Tako su iza Ratka i ostale zavičajne pjesme rasute po mnoštvu njegovih knjiga. Možda su se gubile u društvu drugih i drugačijih pjesama – isticao je Milošević, prisjećajući se druženja sa Ratkom Deletićem.
Trebalo bi zaista dosta i vremena i prostora da se iznese sve ono što su o Ratkovom životnom putu i književnom stvaralaštvu zapisali i kazali njegovi savremenici. U tim zapisima mnogi su isticali da Ratko nikada nije pokazivao ni trunku sujete prema ljudima od pera. Naprotiv, radovao se svakoj njihovoj knjizi. Nagovarao ih da pišu što više. Zato je i ostao omiljen u književnim krugovima i sjećanjima onih koji imaju iskreni odnos prema ljudima predodređenim da remete bjelinu papira.
(NASTAVIĆE SE)