-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ

Pridavljenoj stegama vazalnih odnosa, Srbiji evropska garancija međunarodnog položaja iz 1856. godine ne samo da nije odgovarala, nego joj je znatno sputavala državni razvitak.
To su bili osnovni razlozi koji su uticali na Ristića da pred upornim upozorenjima zvaničnika iz Petrograda pokuša da pronađe dodirnih tačka sa već nezadovoljnim Ignjatijevim, te sa slovenskim komitetima i da preko njih utiče na povoljniji zvanični stav Rusije prema srpsko-turskom ratu. Klima za to je bila izuzetno povoljna, jer po izvještajima ruskih unutrašnjih službi i na osnovu svjedočanstva savremenika, nikada krize na Istoku u ruskom društvu nijesu izazvale tako masovno saosjećanje i spremnost na pomoć slovenskom življu pod turskom vlašću kao u vrijeme srpsko-turskog rata.
Srbija je imala veoma veliki problem da zaključi zajam u inostranstvu koji joj je bio neophodan za popunjavanje vojne spreme. Novikov se oštro protivio zajmu i tvrdio je da upravo to govori da se Srbija intenzivno sprema za rat, iako tvrdi suprotno. Srpska vlada je poslala svog delegata na pregovore u Beč, Frankfurt i Pariz, ali nigdje nije imao uspjeha. Austrijski konzul Vrede je obećavao da će zajma biti, samo da se savladaju problemi, ali su prolazili mjeseci, a ništa se nije dogodilo. Ponuda iz Pariza da se zajam načini po emisionom kursu 87 nije prihvaćena. Iz Beča je početkom 1876. stigla još nepovoljnija ponuda po kursu 70. Srbija je potom potražila pomoć u Rusiji. Po Ristićevim instrukcijama, mitropolit Mihailo je potegao svoje veze, obrativši se najprije A. A. Kirevu s molbom da izaslaniku srpske vlade Miroslavu Protiću ukaže pomoć u ostvarivanju neophodnih kontakata sa istaknutim predstavnicima Moskovskog komiteta, a preko njih i sa ruskim zvaničnicima. Docnije je sa istim ciljem mitropolit pisao i Nilu Popovu i Aksakovu. Protić je 13. juna 1876. pošao put Moskve sa bremenitim zadacima: da obezbijedi novac u vidu zajma od milion dukata, da dobije odobrenje za prevoz pušaka iz Njemačke preko Rusije i Rumunije i, što je najvažnije, da dobije podršku ruskog državnog vrha da za glavni ratni cilj Srbije istakne Bosnu. U srpskoj državnoj kasi se tada nalazilo svega sedamdeset hiljada dukata, uključujući i novac koji je bio prikupljen na ime prinudnog narodnog zajma do početka maja 1876.
Prvih nedjelja boravka Protić je stupio u kontakt sa predsjednikom Moskovskog slovenskog komiteta I. Aksakovim. Preko Aksakovljeve žene, čija je sestra bila dvorska dama carice Marije, uspio je da ode u Petrograd, gdje mu je zahvaljujući Dimitriju Obolenskom i V.I. Lamanskom, upravniku državne banke, zakazan tajni sastanak sa ministrom finansija Mihailom Hristoforovičem Rihterom. Jedino pravilo kojeg je po Aksakovljevim uputstvima Protić imao da se drži bilo je da ruska vlada nema ništa sa zajmom Srbije, jer ga ne daju državne banke, već privatna lica. Taj dio posla je do polovine jula uspješno ugovoren. I za drugi dio zadatka, koji se ticao propuštanja transporta oružja, dobio je odobrenje ruske vlade.
Kancelar Gorčakov je zvanično otkazao svaku pomoć, ali je smatrao da Rusija nezvanično može pomagati Srbiji, kao što su Austro-Ugarska i Velika Britanija pomagale Turskoj. Time je Rusija odstupila od bezuslovne neutralnosti. Zajam kod privatnih lica nije mogao biti zaključen bez odobrenja zvanične Rusije. Zapravo, vlada je uzela na sebe finansiranje zajma pod velom privatnih banaka, koje su bile samo izvršioci. Car je bio ozbiljno zabrinut. Saosjećao je sa tegobama Slovena, a strahovao je od posljedica evropskog rata po Rusiju. Zajam se izvršavao postepeno, te je od ugovorenih četiri miliona rubalja do kraja rata Srbiji isplaćeno 2.130.000 rubalja.
Ostao je najteži dio, razgovor sa ruskim zvaničnicima oko Bosne. Na sastanku koji je imao sa Gorčakovim, Protić je bio preneražen kancelarovim nastupom da Rusija ne želi da zna kako će i šta će Srbija činiti, jer je zaratila mimo volje Rusije. Gorčakov je upoznao Protića sa odlukama u Rajhštatu koje su se ticale Srbije. One su na srpskog izaslanika ostavile vrlo mučan utisak. Gorčakov je tri puta kategorički izjavio Protiću da Srbija neće dobiti Bosnu sve i da porazi Turke. U najboljem slučaju, može se nadati zaokruživanju granica. „Ako budete sretni u ratu, što jako sumnjam, možete dobiti malo okrugle granice, ali Bosnu nikako dobiti nećete pa ma koliko prolili krvi, jer Austrija ne dopušta uvećanu Srbiju“, prenosio je Protić Gorčakovljeve riječi. Rusija je još uvijek gajila nadu da može izdejstvovati autonomiju Bosne i Hercegovine, ako ne u dogovoru sa Bečom, možda u dosluhu sa Londonom.
Srbija je dakle mogla da se uzda u ratnu sreću, koja će joj pomoći da preinači sudbinu Bosne u svoju korist. Takođe se mogla nadati da će Rusija krenuti za Srbijom, što je prognozirao Ignjatijev. Ako riješenost Srbije na rat protiv Turske gledamo samo sa stanovišta slabo potkrijepljenih nada u Rusiju i jednog isto tako labavog saveza sa Crnom Gorom, možemo steći utisak da je odluka državnog vrha bila loša. Ali ako u obzir uzmemo međunarodnu poziciju vazalne Srbije, opterećenu brojnim problemima i ograničenjima – ekonomskim, finansijskim, vojnim i nacionalnim – onda tu odluku vidimo kao nuždu proisteklu iz prirodne borbe jedne države za opstanak. Sloboda i nezavisnost, pokazivalo je iskustvo, nijesu dolazile za zelenim stolom.
(KRAJ)