- Piše: Budo Simonović

Mene, naravno, najviše muči što se ubica moje supruge Milene i poslije toliko godina šeta na slobodi, a mislim da devedeset devet odsto znam ko je ubio – tvrdio je Dejan Laganin prije deset godina. – Prije jedno tri ili već četiri godine telefonom me pozvao Juso Zijadić koji sada živi u Njujorku, a prije rata i neko vrijeme tokom rata radio je kao krimtehničar u Livnu. Dejane, veli, znam da te muči ko ti je ubio ženu, pa eto da znaš da je to uradio Miro Dolić!
Skamenio sam se. To moj komšija iz Gubera, jedno momče sa kojim nikada nijesam imao grke riječi, a nije se, čini mi se i da ja znam, istakao nikakvim drugim nevaljstvima. Pamtim samo da je, dok sam ja bio tamo, dolazio u zatvor u uniformi i da je uvijek imao slovo „U” na kapi. Samo da mi ga je sresti, da se pogledamo u oči, mislim da bih odmah znao je li Zijadić rekao istinu ili je u pitanju neka obmana, neka podvala ili možda neko pranje sopstvenih ruku...
Dejan Laganin, ali i mnogi drugi Srbi koji su prošli kroz pakao logora u Livnu, tvrde da su svi zločini i zvjerstva u livanjskom kraju, naročito tokom 1992. godine, počinjeni s blagoslovom Mirka Bakovića, zvanog Delija, a da je nesumnjivo najveći zločinac, bio je Zdenko Andabak, komandir vojne policije.
– Ja neću odustati da gonim Andabaka dok sam živ, jer je taj, pored ostalog, pošto su mi ubili Milenu, opljačkao moju kuću i odnio 20.000 maraka moje muke i ušteđevine. A Miran Rimac je odnio jednu finu kutiju sa zlatom moje Milene. Kad sam se 1999. godine prvi put vratio u Livno, otišao sam pravo pred njegovu kuću. Zovnem ga i kažem mu da znam da je odnio zlato i da sam došao da mi to vrati, jer se radi o uspomenama. Jesam vala, nije vajde kriti, veli on, ali sam ja to odmah predao policiji u Mostaru, pa da idemo tamo da tražimo. Nikud ja ne idem s tobom, kažem mu, a da znaš da te neću ostavljati na miru sve dok mi to ne vratiš...
Uz Zdenka Andabaka, po kazivanju Dejana Laganina, po zlu je ostao upamćen i Muhamed Ibrahimović, u to vrijeme načelnik vojne policije u Livnu, pa neki Jašarević, zvali ga Babo, bio, po prilici, rodom odnekud od Prijedora, zatim Mate Pronjić iz Duvna i naročito Tadija Suša, zvani Rus:
– Taj je zaista bio najgori, zvijer u ljudskom obliku – kaže Laganin. – No, kako je živio i šta je radio, tako mu se i vratilo. Među istaknutijim hadezeovcima u Livnu prije ovog rata bio je i Šimun Radoš, zvani Šika, poznati ugostitelj iz Priluke, za kojega su svi Srbi koji su ga poznavali iz tog vremena tvrdo vjerovali da je najljuća ustaška perjanica. Svi smo se, međutim, prevarili i pokazalo se da je on, ipak, prije svega čovjek i ne vjerujem da će iko, barem od nas koji smo prošli kroz logor u Livnu, drugačije kazati za njega. Kad je on bio dežurni, nama je svitalo. On nije dao da nas batinaju i zlostavljaju, donosio nam je hljeba i vode, a mnogima i ljekove.
E taj Šika je poslije rata došao glave Tadiji Suši zvanom Rus. Došao Tadija kod njega u kafanu i kabadahija kakvog ga je Bog dao počeo da ga psuje zato što je za konobaricu uzeo neku Srpkinju. Riječ po riječ, pale i uvrede, onda sijevnulo i oružje. Šika bio brži – ubio i Rusa i brata mu i ranio nekog im prijatelja koji je bio sa njima u društvu...
Nadao sam se – veli na kraju Dejan Laganin – da ću tamo u bijelom svijetu, u Americi, naći mira, da ću zaboraviti, ali nema ni mira, ni zaborava i neće ga, siguran sam, ni biti dok sam živ. Neću se smiriti sve dok ijedan od zlikovaca koji su nas mučili, koji su okrvavili ruke do ramena, slobodno šeta po Livnu ili igdje drugo po svijetu.
Neću se nikada pomiriti sa tim da i ovog puta, baš kako je to bilo i u dva svjetska rata u prošlom vijeku, srpski dušmani i zlotvori iz Livna ostanu nekažnjeni. To će biti amanet koji ću ostaviti i mojoj djeci, koju ne učim da mrze i svećaju se, ali za razliku od mojih roditelja, ja ih učim da znaju i pamte ko su im krvnici i zlotvori. Sve sam zapisao i još pišem, da se barem ne zaboravi, a valjda će jednom nastupiti i neko drugo, pravednije vrijeme – valjda će jednom stići pravda i za Srbe. Moja „knjiga” će tada, makar ja i ne bio više među živima, biti dragocjeni dokumenat i svjedočanstvo, gotova optužnica barem za dio srpskih zlotvora i mučitelja iz Livna...Kraj