- Piše: Budo Simonović

Jedno veče su u školu doveli i mog šuraka Milana Ždera – sjećao se dalje Dejan Laganin. - Imao je 43 godine, bio omiljeni nastavnik matematike. Nije se ženio već je živio sa oženjenim bratom Milivojem. Tukli su ga tu ispred naših samica, na nekoliko koraka od nas. Iza vrata, naravno, nijesmo mogli vidjeti koliko ih je i koga tuku, ali smo po galami i psovkama zaključili da je u pitanju Milan i da ga prebija više zlikovaca. Čujemo tuku krvnički, a od njega ni glasa, polivaju ga vodom da ga otrijezne, a on jednako ćuti.
Tek u neko doba progovori promuklim i iznemoglim glasom:
„Udrite i lomite, majku vam jebem ustašku, ali u meni nikad nećete slomiti i ubiti Srbina!“
Nije ni izustio do kraja, a kiša potmulih udaraca se ponovo sruči na njega i ućutka ga. Poslije čujemo kako ga odvukoše niz hodnik, pa se sve utiša...
Milana Ždera su odatle polumrtvog i unakaženog, sa više lomova i strašnih rana i uboja po cijelom tijelu odvezli do Kozomarinih mlinova i tu ga, kako je poslije ispričala Blagica Kozomara pred čijom se kućom sve odigralo, posuli benzinom i živog spalili!
– Muke Milana Ždera i istovjetnu groznu smrt – nastavlja Dejan Laganin – dočekao je i Vojin Kovačić, radnik u elektroprivredi. I njega su najprije tukli i mrcvarili tu u hodniku ispred naših samica, do neba se čulo njegovo jaukanje i zapomaganje, a onda ga odvezli u Zastinje i tu, baš kao i Milana, živog spalili. Poslije sam čuo da je tako skončao i četrdesetogodišnji Aleksandar Arnaut, električar, rodom iz Rapovina kod Livna. Njega su uhvatili u kući, životinjski se iživljavali nad njim, a onda ga zavezali za radijator, posuli benzinom i spalili.
– Jedno jutro, upamtio sam dobro, bilo je to 20. avgusta 1992, po zori dođoše po mene. Vode me u policiju. Mislim ponovo će biti saslušavanja i batinanja. U kancelariji u koju me uvedoše čeka me neki Jahefendić, nijesam mu ime upamtio, znam da je prije rata bio krimtehničar ili nešto tako. Nekako čudno miran, ne gleda me u oči i ne breči. U neko doba progovori:
„Dejane, noćas ti je ubijena žena...!“
Skamenih se: zar i moju Milenu koja u životu za trideset i devet godina ni mrava zgazila nije!? Ostala, mučenica, da sačuva kuću i svoju muku, nije htjela nikud od kuće kad je mene uhapsilo, ni ona ni majka mi koja je živjela tu pored nas u zasebnoj kući...
Sa lisicama na rukama, uz jako obezbjeđenje do zuba naoružanih ustaša, poveli su ga da prisustvuje sahrani:
– Tamo se, uz moju majku, bijaše okupilo može biti desetoro rodbine i komšija. Saznadoh: Milena bila te noći sama u kući. Krvnici banuli u gluvo doba i najprije je krvnički pretukli, slomili joj ruku i gotovo sva rebra po lijevoj strani, a onda ispalili rafal u nju. Niko ništa nije čuo, a i ko je čuo rafal nije tome pridavao važnost jer se u to vrijeme neprekidno, i danju i noću, puškaralo na sve strane. Kad je moja majka, po običaju, ujutro došla kod nje, imala je šta i vidjeti...
Nije, naravno, bilo nikakve istrage, a žene koje su spremale Milenu Laganin za sahranu ispričale Dejanu o lomovima i dvadeset i četiri rane od puščanih zrna na njenom tijelu. Jedino joj, za čudo, lice nije bilo unakaženo, umrla je lijepa kakva je i bila.
Dejana Laganina su sve vrijeme, i kod kuće i potom na groblju, držali vezanog i pod budnom pratnjom više do zuba naoružanih zlikovaca, a poslije sahrane ga opet vratili u samicu. U zatvoru je ostao još oko tri mjeseca, a onda je sa velikom grupom logoraša zamijenjen i domogao se slobode. Našao je i okupio djecu. Neko vrijeme se vijao i rane vidao po Srbiji, a onda se stanio i skrasio u Americi
Sjutra: MILENU MI
UBIO PRVI KOMŠIJA?