- Piše: Budo Simonović

Jedan od najsjajnijih bisera budvanskog bokserskog kluba i crnogorskog sporta uopšte je Nikola Sjekloća, jer, prema mišljenju Zorana Poleksića, rezultati koje je ostvario, nebrojene revije i turniri na kojima je nizao pobjede, svrstavaju ga u najuži krug najboljih crnogorskih borilačkih sportista svih vremena.
I za uspjehe ovog vrhunskog bokserskog majstora, naravno, zasluge ima Pavle Bučaj koji mu je otvorio vidike i uputio ga na sportsku stazu kojom se stiže do zvijezda.
Na kraju ove kratke, šture i nepotpune storije o sportskoj strani biografije Pavla Bučaja evo i nekoliko njegovih misli o tome koje je takođe zapisao Zoran Poleksić:
– Boks je viteštvo, ali istovremeno ples, igra, umjetnost u kojoj je cilj nadmudriti, nadigrati protivnika – veli Pavle Bučaj. – Njegoš je rekao: „Junaštvo je car zla svakojega“, a ja bih te riječi mogao primijeniti na poimanje bokserskog sporta. Jer, treba „znati stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“ i to je možda najbolja definicija boksa. Dakle, sirova snaga i sila ne čine ovaj sport iako mnogi tako misle. Boks ima dušu i dozu plemenitosti i to znaju ne samo aktivni takmičari već i mnogi slavni ljudi koji uvažavaju ili rekreativno upražnjavaju ovu vještinu. Poznato je da je Ernest Hemingvej obožavao da sparinguje sa velikim šampionima Džekom Dempsejom i Džinom Tanejom, da su Bajron, Puškin, Ljermontov opisivali kadrove iz bokserskih mečeva, da su veliku pažnju boksu posvećivali Alen Delon, Žan Pol Belmondo, Miki Rurk, Silvester Stalone i mnogi drugi...
Pavle Bučaj, iako je dobro zakoračio u osmu deceniju i dalje se s nesmanjenim entuzijazmom, energijom i strašću posvećuje ovom sportu, nije ga umorilo ni četrdeset godina intenzivnog rada u njemu...
Danas, kad mogu na miru da se osvrnem i sagledam životni put kojim sam dovde dopro, prvo moram da istaknem da je moja supruga bila velika žrtva mog sportskog života i opredjeljenja. Ja sam jurio medalje i trofeje, a ona je radila i izdržavala me, nastojala da mi koliko najviše može pomogne da ostvarim te svoje sportske ambicije. Ja sam se odrekao radnog staža i nijesam mislio na starost i penzionerske dane (ime Pavla Bučaja se nije našlo na spisku zaslužnih sportista i sportskih radnika!, napomena B.S.), a ona je ipak izdržala, časno zaradila penziju i ja ne znam kako bih sada živio da mi nije nje i te njene penzijice – ne bez gorčine u glasu veli Bučaj.
***
– Hoću na kraju – dodaje Pavle Bučaj – da kažem i ovo: neka se zna da u svemu ovome što sam ispričao nema nikakve moje zlobe i pizme, želje da se nekome svetim, jer ja sam se cijelog života družio i dobro držao sa svima, čak i sa onima za koje sam znao ili ozbiljno sumnjao da su nanijeli zlo i pakost mojoj majci i mojoj ujčevini, da su krivi za smrt moga oca i mojih ujaka, a nijesam mrzio čak ni neke koji su meni lično nanijeli zlo, koji su me zlostavljali, pa čak ni neke koji su me bez ikakvog razloga u novije vrijeme prebijali i doveli do granice između života i smrti.
Za ilustraciju ću spomenuti samo šćer Milana Popovića, Milijanu i njena tri brata – sa svima sam se uvijek dobro držao i družio jer su bili dobri, a tome su me učile i tako vaspitavale i moja baka Marija, majka Danica i tetka Milica, iako su umrle sa sumnjom da je Milan odigrao, najblaže rečeno, nečasnu ulogu u likvidaciji mojih ujaka. Milanovi sinovi su, recimo, zajedno sa mnom, kad je moja baba Marija umrla, nosili sanduk do groblja – imam evo i fotografije koje to neporecivo dokazuju...
Uvijek sam, dakle, ćutao u ime nekog mira, a ponajviše iz poštovanja prema majci, babi i tetki koje su mi svojim ponašanjem prema svima, pa i onima koji su im zlo nanijeli, ostavile svojevrsni nepisani, prećutni amanet da se i ja tako ponašam. Neke laži i manipulacije koje su počele da se pojavljuju u novije vrijeme, ipak su prelile čašu i ne bih htio da odem sa ovog svijeta grešan što sam laži prećutao i nijesam kazao kako je zaista bilo, što sam dozvolio da se laž preporodi u istinu. Zaboljele su me neistine koje sada proturaju neki, valjda uvjereni da više nema živih svjedoka i onih koji znaju stvarnu istinu. Koji znaju kako je, recimo, ubijen moj otac i ko je to uradio, šta se tačno desilo i kako su likvidirani moji ujaci Milan i Vukašin, odnosno toliki drugi kasnije. Neko kome je iz nekih razloga stalo da proširi laž i na taj način, možda, opere nečiju ljagu i sramotu, po svoj prilici nije računao da ja dobro znam stvarnu istinu.
(Kraj)


Imanje

O velikom i opustjelom imanju Ilije Vukotića u Kovče Dolu sada, koliko može, brine njegov unuk Pavle Bučaj, koji ga je svojevremeno pretvorio u pravi sportski kamp sa više igrališta – za fudbal, košarku, odbojku, tenis...čak je uredio i ring sa pratećim spravama za vježbanje i pripreme sportista. Sve je to sada, nažalost, u fazi propadanja, jer ni Opština Nikšić ni država nijesu pokazali interesovanje, spremnost da podrže Bučaja u njegovim plemenitim i korisnim namjerama.