-Piše:Budo Simonović

Pavle Bučaj nije uslišio molbu igumana Makarija i nikad se nije vratio u Manastir Dečane da završi monašku školu i obuče svešteničku rizu – ostao je u Nikšiću i, zahvaljujući kumu Radivoju Nikoliću i tadašnjem direktoru nikšićke željezare Dragiši Maksimoviću, uspio da se zaposli.
– Našli mi mjesto u arhivi željezare da raznosim poštu, ali se meni to nije svidjelo. pa me ubrzo premjestiše u neku, kako se to zvalo „umjetnu bravariju” – sjeća se Pavle Bučaj i pokazuje originalno rješenje o zaposlenju u kojem zaista piše: radno mjesto „umjetni bravar”.
– Jedne noći moji drugovi iz grada mi kažu da idu na autoput, na radnu akciju. Kad kreće voz? U 11 sati. Ja pravo sa njima na stanicu, a da se nikome nijesam javio na poslu. Uskočio kao slijepi putnik, svu noć i sve do Sarajeva se švercovao i varakao sa kondukterima u onom zlosrećnom „ćiru” i vođama te brigade. U Sarajevu se presijeda. Tu više nema švercovanja: vođa puta me uhvati i hoće odmah, na drugoj ili trećoj stanici od Sarajeva da me izbaci iz voza, ali se tu nađe pokojni Zeko Ilić i još neki koji su se isto pitali u toj brigadi i nekako me oteše i izmoliše da me ostave na miru.
Ostao ja na radnoj akciji do kraja i bogami se dobro pokazao, ali kad sam se vratio u Nikšić i javio se u Željezaru na posao, izmrškaše me kao kučku s pazarišta: sad si došao, misliš da može kako ti hoćeš, da radiš kad ti se radi i da odmaraš kad je tebi volja. Džaba ja govorim gdje sam bio: napolje i gotovo, svojevoljno si napustio radno mjesto...
Ja u komitet da se žalim. Ispričam šta se desilo i kako je bilo, kako sam i zašto napustio posao bez pitanja i odobrenja. Zovu oni nekoga da provjere zborim li istinu i kakav sam bio, kako sam se ponašao na radnoj akciji. Kad su sve raspitali i utvrdili, Joko Čavić, valjda je bio neko ko se u tom času pitao u komitetu nešto više od ostalih, napisa pismo pretostavljenima u Željezari. Ja s tim pismom pravo kod sekretara fabrike Petra Vujanovića, oca doskorašnjeg predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića. I on mi prvo očita bukvicu zbog samovoljnog napuštanja radnog mjesta, ali kad mu ja uz pismo pokazah i pohvalnicu koju sam dobio na radnoj akciji, on me potapša po ramenu i veli: idi tamo, javi se na posao i pamet u glavu. Idem ja i sve strepim da će me, uprkos svemu, izbaciti, ali ih on valjda u međuvremenu pozvao telefonom i kazao šta treba da rade. Ja ulazim, oni svi bog zna kako fini, kao da se ništa nije desilo...
U to vrijeme sam počeo intenzivnije i da treniram boks. Počeli su i mečevi, ali sam onda ipak napustio zbog nekih odnosa i pritisaka na mene, iako rezultati, najblaže rečeno, nijesu bili rđavi. Bio sam, inače, mali, mršav, kost i koža, ponajviše od čiste gladi jer se u nemaštini gotovo nikad nijesam čestito najeo. Zato sam stalno boksovao u muva ili bantam kategoriji. Udarao sam ipak jako i gotovo sve pobjede koje sam ostvario, ostvario sam nokautom.
Napuštim ja onda uz boks i posao u Željezari i jedan velteraš iz ekipe me ubaci da pomažem nekim molerima, da im nosim i dodajem kante sa krečom i dlet masom. Ja bogami uz njih ubrzo naučih i sam da krečim, oslača mi posao i ja se sa njima otisnem na primorje - tamo se već tada počelo intenzivno graditi i bilo posla za molere do mile volje.
Tako sam se 1965. godine obreo na Svetom Stefanu kod jedne divne porodice, kod Iva Sankovića i njegove supruge Danice.Tada je to bila najveća kuća na Svetom Stefanu, a sada, kako mi se čini nema manje od nje. Nikad, takođe, ne mogu zaboraviti gostoprimstvo Blaža Rađenovića, koliko me puta nahranio to sami Bog zna. Njegov sin Ivo i porodica sad tamo imaju i drže dobar hotel.
Poslije sam prešao u Bečiće kod Vasa Rafailovića. I tu mi je bilo zaista divno i lijepo sam radio. Onda pređem u Međunarodni omladinski centar, takođe tu u Bečićima. Tu sam, može biti, radio jedno godinu dana, ali je onda došlo do nekog nesporazuma i ja sam prešao u hotel „Putnik” u kojem sam ostao...
Sjutra: POVRATAK STAROJ LjUBAVI

Ženidba

U Budvi sam se i oženio 1966. godine, Ljubinkom od Seratlića. Uzeo sam đevojku iz, ja bih rekao, najkomunističkijeg sela u Crnoj Gori, iz Bukovice Gornje, iz Drobnjaka. Ja, kojeg ni danas ne znam ni kako ni zbog čega bije glas da sam veliki četnik!
Njenog oca Milana su ubili četnici, ona ga nije ni zapamtila, a rođena je 1946. godine. Njena sestra po ocu, Olga, udata Radonjić, bila je nosilac spomenice „Sutjeska”, a njen brat od strica Komnen Seratlić bio je trideset godina uz Tita, u njegovom najužem i najpovjerljivijem obezbjeđenju. Uz sve to Ljubinkin stric Radomir je bio načelnik milicije na Cetinju kad smo se nas dvoje uzeli...