-Piše:Budo Simonović

Ja sam u sirotištima ostao sve do 1951. godine – nastavlja svoj neveseli životopis Pavle Bučaj – a onda je za mene došla moja tetka Milica. Živjela je u Nikšiću, u Mrkošnici. Bila je udata za Đura Kontića i kako nijesu imali svoje djece željeli su da me posine.
Tetka mi je poslije pričala kako sam u početku bio nervozan i zadugo lupao nogama u vrata i tražio da me vrate u dom, među đecu – ja navikao na đecu i nijesam znao ni za koga drugoga, tetka za mene bila tuđi svijet.
Kad su majku u neko doba konačno pustili iz zatora, ona je zadugo još obijala pragove bolnica i liječila se od strašnih posljedica tamnovanja, a ja sam za to vrijeme bio kod babe, njene majke Marije u Širokoj ulici, i tako sam u Broćancu završio treći i četvrti razred osnovne škole.
Po izlasku iz bolnice majka nas je konačno poslije deset godina pokupila po domova i đe se koje u tom času zateklo, mene i sestre mi Nadu i Veru. Našli smo se na goloj ulici, bez iđe išta. Gledali šta će nam ko dati i kako će nas ko pomoći, a bilo vrijeme kad niko nije imao u izobilju, kad niko nikome nije mogao mnogo pomoći. I danas pamtim kako smo se jagmili da ugrabimo nešto od te nesrećne pomoći koja je stizala preko Crvenog krsta.
A kad bi muke odoljele, majka bi mene nakratko poslala kod babe da su barem jedna usta manje, jedna briga manje. Naravno, ni baba nije imala ništa više, strašni pritisci su bili i na nju. Najteže je bilo sa odjećom. Ljeti i kad je toplo još i kako, ali zimi – dvije zime sam izdržao u kratkim pantalonama i dugačkim vunenim čarapama koje bi mi opleli da se koliko toliko zaštitim od studeni i snijega.
A sve sitno pri mukama psihičke prirode. Gdje god bi se pojavio, čekali su me zloslutni komentari: Bučaj – šiptar, sestrić Janka Vukotića – četnik! Nikad neću zaboraviti, bilo mi je tek deset godina kad su me prvi put poveli u stanicu milicije da me nešto ispituju, a ja sam viđao ujaka Janka, dolazio je on kod babe, milovao me i to je vjerovatno neko prijavljivao, pa su mislili da će me uplašiti i da ću nešto kazati. Tek mnogo kasnije sam shvatio da su oni ipak dobro znali da je ujak još živ i da se negdje krije iako se javno pričalo da je likvidiran.
Ne znam da li sam imao punih jedanaest godina, kad me Veljko Sjekloća, tada je bio komandir milicije u Nikšiću, sjeo jednog dana u neki motor koji je imao prikolicu i provezao me kroz centar grada, valjda da svima pokaže da sam ja bajagi četničko dijete i da me i na taj način uplaši i primora da nešto kažem. Da ne pričam o drugim strašnim problemima koje sam tada imao u Nikšiću. Dovoljno je bilo da neko negdje ukrade kakvu sitnicu – mene su odmah za vrat: ja ukrao. Jednom, dvared sam se i potukao sa nekom gradskom dječjom jalijom i odmah sam, naravno, završio u zatvoru...
Moja majka je i kasnije, gotovo do kraja života, pobolijevala i bila vezana za bolnički krevet, ali je, za veliko čudo, Bog prizvao k sebi tek u 81. godini, umrla je 1986. U bolnicu je, recimo, završila i 1971. godine – ja sam tada već radio u Bečićima. Jednog dana mi stiže aber da hitno idem u Nikšić, majka je na samrti.
Stigao sam pred zoru u Nikšić. Ona u bolnici, pokazuje samo znakove života. Ujutro je otpustiše iz bolnice. Shvatio sam: digli ruke, gotovo je, pa eto neka barem umre u svojoj kući. Jedna žena tu koja me dobro znala, otvoreno mi reče: Pavle, zreo si čovjek, vidiš kakva je situacija, kupuj robu i pripremaj šta treba za sahranu, njoj su dani izbrojani...
Ja odlučim: neću ništa da preduzimam! Za to uvijek ima vremena, neću da ispadne kao da jedva čekam da mi majka umre. Dan po dan, ona se oporavi, prođe šest godina, umrije i ona žena koja me nagovarala da spremam robu i sanduk za majku, a ona, eto, od tada poživje još punih petnaest godina i potvrdi da smrti ipak nema bez suđena dana.
(Sjutra: POD SKUTOM PATRIJARHA PAVLA)

U aps zbog Peka Dapčevića

Jednom, dobro sam zapamtio, u Nikšić došao Peko Dapčević. Meni milo da ga vidim, čuo ja o njemu sve najljepše, čak i od ujaka Janka: da je bio u Španiji, da je bio veliki ratni komandant u partizanima, da su mi pod njegovim barjakom poginule dvije tetke...
Ja se namjestio ispred ulaznih vrata hotela „Onogošt“, saznao nekako da će Peko tuda proći i hoću da ga vidim, kad eto neki čovjek: jesi li ti Pavle Bučaj, jesam, pođi sa mnom, traže te da dođeš u zeleni salon. Ja za njim. Tamo patrola milicije, zgrabiše me i sa mnom u „maricu“, čeka parkirana ispred ulaza sa dvorišne strane. Prenoćih u apsani i pustiše me tek sjutradan kad je Peko otišao!