-Piše:Budo Simonović

Pavle Bučaj misli da sa bjekstvom njegovog ujaka Janka Vukotića iz Jugoslavije 1957. godine, nakon dvanaest godina odmetništva i skrivanja, direktne veze ima i činjenica da je nekako baš u to vrijeme njegova majka, Pavlova baba Marija, prodala jednu veliku livadu, svakako da bi obezbijedila sinu neophodni novac za taj prerizični i neizvjesni put.
Malobrojni koji su tajnu sudbine Janka Vukotića znali odranije, a upućeniji i danas vjeruju da sve to tada ipak nije bilo moguće izvesti bez znanja i pomoći nekoga moćnoga iz vlasti – da je najvjerovatnije proradila nečija savjest pa je odlučio, da spasavajući Janka, koliko-toliko ispravi veliku nepravdu i grijeh učinjen prema ovoj porodici ubistvom dva njegova nevina brata.
„Svetigora“, glasilo Mitropolije crnogorko-primorske, objavila je u jednom broju iz 1995. godine opširnu nepotpisanu priču o stradanju porodice Ilije Vidakova Vukotića. Tu je posebno zanimljivo poglavlje o Ilijinom najmlađem sinu Janku. Za razliku od Pavla Bučaja koji ne zna i ne želi da se upušta u rizik nagađanja i spekulacija kako je njegov ujak pobjegao preko granice, „Svetigora“ tvrdi:
„Poslije dvanaestogodišnjeg hajdukovanja, uspio je da stigne do Dubrovnika. Tamo bude uhapšen, otrgne se policiji, ubivši dvojicu islednika i iskočivši kroz prozor, pa se dočepa čamca i pobjegne u Italiju, odakle se javio nekoliko puta svojima iz logora...“
„Svetigora“ na ovom mjestu završava priču o Janku Vukotiću i nijednom riječju ne spominje da je on iz Italije uspio da se prebaci u Ameriku, da je tamo formirao porodicu i dočekao duboku starost.
– On se iz Italije prebacio u Sjedinjene Američke Države – kaže Pavle Bučaj. – Skrasio se u državi Mičigen, u gradu Lesingu. Tu se oženio i zasnovao porodicu, a umro je u dubokoj starosti 2014. godine. Njegova dva sina nose imena svojih na božjoj pravdi stradalih stričeva Milana i Vukašina. Oni su dolazili u Crnu Goru i ja sam ih, pored ostalog, vodio u Ostrog, o čemu svjedoči i naša zajednička fotografija iz tog svetilišta.
Sad mogu da otkrijem da je u Crnu Goru, čak i u rodni Broćanac svojevremeno dolazio i njihov otac, moj ujak Janko Vukotić lično! Naime, kad je 2000. godine, zahvaljujući blagodarnosti Bilećanina Branka Tupanjca, znamenitog biznismena iz Čikaga, ktitora novog hrama podignutog u Trebinju po uzoru na Gračanicu, ispunjena predsmrtna želja slavnog pjesnika Jovana Dučića da vječno počiva na obali Trebišnjice, među onima koji su njegove posmrtne ostatke dopratili iz Amerike bio je i moj ujak. On je tada dolazio i u Broćanac da zapali svijeću i pomoli se na grobu svojih roditelja, braće i sestara. I za to imam nepobitan foto dokaz...
Sve ove gromovito nove činjenice, pored ostalih, očigledno nije znao ni hroničar ratnih i poratnih zbivanja u Broćancu Milorad – Mišo Vujović. On očigledno prihvata kao tačnu tvrdnju Veljka Milatovića da je Janko Vukotić kao odmetnik likvidiran poslije Drugog svjetskog rata i zaključuje:
„Nažalost, smrću Janka Ilijina ugasila se muška loza Vukotića u Broćancu.“
On, uz to navodi i stihove Peka P. Gardaševića koji jasno preciziraju i kako je i gdje tobož skončao Janko Vukotić.
„Na obali gdje ga zarobiše,
Cetinju se sa njim uputiše,
Pa ga bace u ledne tamnice,
Mukom muče udbaške ubice,
I nameću muke svakojake,
Da otkrije tajne i jatake,
Gdje je deset zima boravio.
Janko nije nikoga otkrio,
Ni za živu glavu sa ramena.
Noć dolazi, marica je spremna,
Otvoriše ćeliju dželati,
Odvezoše Janka na Paprati,
Na zloglasno Udbe gubilište...“
Sjutra: DESET GODINA BEZ MAJKE

Sudbina tetke Vidosave

Moja tetka Vidosava je, naravno zbog brata Janka, ubijena ili je umrla u zatvoru, u Bogdanovom kraju na Cetinju, 1947. godine, a iza nje je ostalo dvoje siročadi – Mihailo je imao pet, a Milena dvije godine. Bila je udata za Petra Bigovića i – i to neka se zna – Bigovići, kad je umrla, nijesu dopustili da se sahrani u njihovu grobnicu već je sahranjena u rodsku grobnicu! Eto dokle je išla ta pizma i taj nesrećni raskol i ideološka mržnja i podijeljenost.