-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ

U štampi tadašnje Srbije, „Narodnom listu“, „Ustavnoj Srbiji“, „Delu“, „Dnevnom listu“ i „Srpskom književnom glasniku“, oštro je kritikovana i pojava lista „Dva sveta“. Časopis za proučavanje spiritističkih pojava „Dva sveta“, čiji je vlasnik i urednik bio Lazar Komarčić, pokrenut je 1903. i mogao je da se kupi u radnji Ignjata Daničića u Čika Ljubinoj ulici i u knjižari Pere Simanovića „sproću Velike Pijace“. List je prestao da izlazi iste godine kada se i pojavio zbog urednikove bolesti i sačuvana su samo dva broja.
Lazar Komarčić (Komarica, Pljevlja, 1839 – Beograd, 1909) bio je novinar i književnik. Učiteljsku školu je završio u Valjevu, a zatim je radio kao učitelj u selu Lipe kod Smedereva. Pored učiteljskog poziva držao je i gostionicu, od koje se vjerovatno izdržavao. Prve priče objavio je 1874. u listu „Šumadinka“. Već sledeće godine pokrenuo je i uređivao list „Budućnost“, a zatim „Zbor“. Poslije ratova 1876–1878. prešao je u Beograd. U Beogradu prilazi Naprednjačkoj stranci Ilije Garašanina, koji mu povjerava uređivanje stranačkog časopisa „Videlo“. List „Srbadija“ objavio je 1882. djelove njegove pripovijetke „Poludela“. Za pripovijetku „Jedan razoreni um“ dobio je 1893. godine nagradu Srpske kraljevske akademije. Bavio se diletantski i astronomijom. Od 1896. potpuno se posvetio pisanju. U tom periodu nastaju vjerovatno njegova najbolja ostvarenja, romani „Dva amaneta“, „Dragocjena ogrlica“ i dvije zbirke pripovijedaka. Bio je autor prvog srpskog naučnofantastičnog romana „Jedna ugašena zvijezda“, koji se pojavio 1902. godine. Nažalost, ovaj roman, kao i nekoliko prethodnih ostvarenja, bili su potpuno zanemareni od kritike, tako da Lazar Komarčić umire zaboravljen 1909. godine.
„Dva sveta“ spiritizam tumače kao nauku o besmrtnosti duha. Pišu da je duhovni svijet rasprostrt po cijeloj vaseljeni i da za njega nema daljine u prostoru niti bilo kakvih prepreka (prolazi kroz zidove, čita misli). Čovjek je viđen kao kratkotrajni dualizam duha i materije koji prestaje smrću. Smrt je prelazna faza kada čovečija duša odlazi sa ovog na onaj svijet. Urednik L. Komarčić piše: „Mi nećemo ništa izmišljati, već ćemo donositi ono, što su decenijama posmatrali, proučavali i pod svojim potpisima javnosti predavali toliki ozbiljni i naučeni ljudi, ljudi svjetskog glasa, i što se već nalazi u bogatoj literaturi modernog spiritizma“. Navodi da kretanje stolova spada u spiritističke pojave i da je to „najlakši i najprostiji način kako ljudi dolaze u dodir s duhovima svojih umrlih srodnika, poznanika i prijatelja“. Da bi što pristupačnije objasnio čitaocima odnos duše i tijela, Komarčić kaže: „Tijelo je čovjekovo slično telegrafskom aparatu, a duša električnoj struji, čije dejstvo svi vidimo, ali joj samu bitnost i suštinu ne znamo“. U drugom broju urednik objašnjava istorijat spiritizma i dodaje: „Od interesa je primijetiti, da je spiritizam najviše uhvatio korijena kod obrazovanih naroda, a da je u povoju tamo gdje svjetlost nauke još nije prodrla u dušu ljudi i naroda. Tako kolijevka je modernom spiritizmu: Sjeverna Amerika, Engleska, Francuska, Italija, Njemačka, Poljska i nešto Rusija. U nas u Srbiji do sad se na tome koliko interesantnom toliko i važnom polju prirodnih tajana jedva šta zna; pa i ono što se zna, sve je izopačeno i onakaženo, zašto snosi krivicu poznati Kućetina. Međutim i u Srbiji privrženika spiritizma ima puno, od kojih da samo pomenemo pok. Stevu Popovića – Crnog, počasnog đenerala Dragaševića i Čedu Mijatovića“.
L. Komarčić upućuje svoje čitaoce da u spiritističke pojave spadaju snovi, somnabulizam i vidovitost. Savjetuje im da samrtnika ostave na miru dok se proces umiranja ne privede kraju i da ga ne ometaju plakanjem i zapjevanjem da se ne bi uznemirio. „Dva sveta“ objašnjavaju i kako treba da izgledaju spiritističke seanse: „Spiritističke sjednice treba držati uvijek u mračnoj ili najmanje u polumračnoj sobi. Ni sobu ne treba mijenjati. Za vrijeme seanse treba da vlada potpuna tišina, s toga je dobro, da soba ne bude do sokaka kud vrvi svijet i kola prolaze, a tako isto za vrijeme sjednice ne smije se u toj sobi ni pušiti ni alkoholna pića piti, sjednicu treba da obrazuje krug prijatelja vezanih simpatijama. Sjednicama se pristupa s puno zbilje i pijeteta, a bez šegačenja i ismijavanja. Dobro je da se broj gostiju kreće od 5 do 10, a najviše do 15 osoba obojega pola. Sjednica preko nedjelje ne treba više držati no jednu, ili najviše dvije. Sto za kojim se seanse drže, treba da je drven i što lakši; dobro je da je okrugao, jer se oko njega lakše posijeda i lanac od ruku načini. Ruke se drže na stolu ovlaš tako, da recimo, moja desna ruka dodiruje lijevu ruku moga susjeda s desne strane, a moja lijeva ruka da dodiruje desnu ruku moga susjeda s lijeve strane. I onda treba mirno čekati dok se sto ne počne kretati. Pri tome očekivanju treba imati strpljenja; jer mogu proći dvije, tri ili više sjednica, a da se sto ne počne kretati. Kretanje stola, kao ni drugih spiritističkih pojava, ne može biti bez medijuma; a rijedak je slučaj, da među 10–15 osoba obojega pola, ne bude jedna osoba sposobna, da se iz nje razvije mediumistička moć; a najbolje je da se u društvo uzme već poznat medium“.
(NASTAVIĆE SE)