-PIŠE: Mr Radovan Femić

Da je ljudska riječ skuplja od života dokazuje i sudbina kapetanskog grba dobijenog od crnogorskog knjaza Danila tri godine prije ovog događaja. U vihoru plamena koji je zahvatio kulu, Osmanlije su pokazali osobine vojničke časti i pustili su nejač, žene i djecu da napuste kulu. U tom času, svjestan zavjetnog obećanja knjazu Danilu, Vukadin je djetetu u kolijevci predao kapetanski grb. Obratio se riječima:,,Ovaj grb je znamenje našeg srpstva, naroda, divne vjere i naše lijepe Crne Gore. Zato ću da ga stavim djetetu pod nježno pazuho u kolijevci. Mislim da se Turci neće sjetiti da je grb tu sakriven, a i ako ga, ne daj bože zakolju, grb će ostati. Nosi, unuče, grb. Daćeš ga Pantu, a kad porasteš, možda ćeš ga i ti zaslužiti i daj bože da bude tako“, prenosi riječi prvaka Kapetanije autor Petrić. Ovim postupkom Vukadin je održao obećanje dato knjazu Danilu, a istovremeno dao trajnu potvrdu da služenje svom rodu i otadžbini jeste zavjet bratstva Femića i plemena Vasojevića uopšte.
Sa razmjerama ovog događaja bili su upoznati i predstavnici velikih sila. Kapetani iz Donjih Vasojevića dan nakon ovih zbivanja u Femića Kršu izvještavaju pisanim putem o ovom sukobu. Izvještaji su bili adresirani na konzule Francuske i Rusije u Skadru. O sadržini pisma francuski konzul Ekar obavijestio je predstavnika Porte, ministra spoljnih poslova Tuvenela. Pisani izvještaj i prevod pisma prvaka iz Vasojevića našao se na Porti. Inače, sadržaj ovog pisma objavljen je u knjizi uglednog istoričara, akademika Miomira Dašića, pod naslovom „Vasojevići od pomena do 1860. godine”, na strani 527. Sadržaj tog dokumenta, istorijskog izvora prvoga reda, prema M. Dašiću, nalazi se u Arhivu Ministarstva spoljnih poslova Francuske, u Parizu. Francuski konzul je, osim izvještaja o događajima u Kapetaniji Femića dostavio Porti i prevod pisma donjovasojevićkih prvaka. Trudom i zalaganjem Miomira Dašića pismo je prevedeno. U ovom izvoru se navodi:,,Gospodine konzule, Mi dolje potpisani kapetani Vasojevića imamo čast da Vas obavijestimo da je 13. marta (stari kalendar - M. D.) tekuće godine, veliki broj naoružanih ljudi iz kaza (srezova) Kolašin, Bijelo Polje i Bihora izvršio improvizovani napad na vasojevićka sela u toku noći, i tom prilikom je spaljeno 13 kuća i masakrirano 25 ljudi. Kapetana Vukadina Femića su spalili u njegovoj kući sa 11 ljudi iz njegovog bratstva. Opljačkana je sva stoka i stvari potrebne za život stanovništva. Nijesmo u stanju da Vas upoznamo o svoj šteti, očajanju i nevoljama koja je učinjena našem siromašnom stanovništvu. Ono u ovom momentu ne zna kako će da preživi. Osim toga, Turci neće da se sporazumiju oko primirja, te smo prinuđeni da se branimo od pohoda koji se spremaju od Gusinja i Bijelog Polja, Kapetani pop Josif i Petar Nikolin, Vasojevići, 14. marta 1860“ (Aneks br. 19 Ekarovom izvještaju, vol. 10, fol. 127). Tragom ovog događaja, akademik Miomir Dašić zaključuje da je isključivo intenzivnom diplomatskom akcijom predstavnika Francuske i Rusije spriječena dalja eskalacija sukoba u Gornjem Polimlju. Bez obzira na skretanje pažnje Porti, vinovnici ovih događaja, sasvim u skladu s onovremenom praksom, prošli su nekažnjeno, jasan je akademik Dašić.
Komparativnom analizom izvora o događajima u Femića Kršu potpisnik ovih redova je uočio izvjesne razlike. Vokacija profesionalnog istoričara mu nalaže obavezu da to neizostavno uzme u obzir. Naime, jedini izvor prvoga reda (objavljen u knjizi M. Dašića) pominje ukupno 12 žrtava strdalih u Kuli, dok knjiga autora Petrića, oslonjena na bilješke Ljubomira Ljuba Femića, nastale nakon ovog događaja, donosi podatak o 13 stradalih u ovim borbama. Saglasno postulatima istorijske nauke, prednost ipak dajemo autentičnom izvoru prvoga reda. Istovremeno, ne sporimo utvrđene činjenice da u vihoru Kule Femića među žrtvama nijesu samo pripadnici ovog bratstva, već i drugih bratstava s tih prostora. Ipak, jedno je izvjesno: kritikom izvora, koja podrazumijeva složeni metodološki postupak, dolazi se do sljedećeg zaključka: na temeljima zapisa nastalog u vrijeme samih zbivanja treba fomulisati pravce budućih istraživanja. Dragocjene bilješke Ljubomira Femića, potomka aktera događaja, mogu biti od velike pomoći jer su nastale u vremenu nakon ovih zbivanja, pa je i uvid u sami događaj bio bogatiji. Suštinski, budućem istraživaču stoji na raspolaganju solidna istraživačka osnova, koja čeka na relevantnu istraživačku dopunu, i naravno adekvatnu interpretaciju.
(NASTAVIĆE SE)