-Piše:Budo Simonović

Moj otac Andrija se 1944. godine priključio partizanima i sa njima iz Dečana krenuo ka Beogradu, kazuje dalje Pavle Bučaj, a majka se sa djecom nekako prebacila kod svojih u Nikšić i ja sam se tu rodio 28. maja 1945. godine. Otac je, dakako, čim je saznao, odmah došao iz Beograda da vidi sina. Tu je, međutim, saznao cijelu istinu o tragediji njegove tazbine, kako su bez suda i suđenja, bez ikakve krivice pobijeni njegovi šuraci i kakvim je stradanjima od tada izložena cijela njihova porodica...
Moj đed po majci, Ilija Vidakov Vukotić, bio je kao mladić na radu u Americi i tamo je, po prilici, zaradio za ono vrijeme velike pare. Vratio se i u Kovče Dolu, u selo Široka Ulica kod Nikšića, stvorio kuću i imanje, imovinu kakve, vjerujem, i danas ima malo gdje u nekom selu u Crnoj Gori. To je na putu od Slanog jezera put Broćanca do kojeg odatle preko Orline ima oko dva kilometra.
Moja baba Marija bila je ljepotica. Uz to, poticala je iz imućne i glasite kuće Mićunovića, njen đed Tale bio je brat čuvenog Baća Mićunovića. Đed Ilija je svakako znao da kao golja i siromah neće zadobiti Marijinu ruku i ljubav pa je, izgleda, zbog toga i otišao preko okeana.
Po povratku đeda Ilije iz Amerike, Marija se udala za njega. Bila, kažu, svadba za pamćenje, ne samo za ono vrijeme. Izrodili su osmoro đece, pet šćeri i tri sina. Sinove Milana, Vukašina i Janka i šćeri Vidosavu, Ljubicu, Danicu, Milicu i Zorku. Živjeli srećno, u izobilju i bogatstvu gotovo nezamislivom za to doba. Bili među najbogatijim u Srezu nikšićkom.
Najmlađi Ilijin i Marijin sin Janko, rođen 1926. godine, otišao je uoči Drugog svjetskog rata sa sestrom Milicom u Dubrovnik da se školuje. Upisao se u gimnaziju, a Milica, koja je bila starija i umjela da šije, zaposlila se u nekom šnajderaju, zvanom „Mala braća”. Za njima je ubrzo u Dubrovnik otišla i njihova sestra Danica, moja majka. I ona je tamo našla neki posao.
Kad se zaratilo i kad je počeo ustanak, u kući moje ujčevine, kao bogatoj i imućnoj, biće 1942. godine smješten partizanski štab i to će biti baza odakle se snabdijevala i hranila partizanska vojska. Đed Ilija imao pune torove i štale, klao, nije žalio i mesa za vojsku nije falilo. Pomagali mu i sinovi, mladi momci, moji ujaci, Vukašin i Milan, a Janko je u to vrijeme bio još u Dubrovniku, završavao školu.
Moje tetke Ljubica i Zorka tada odlaze u partizane i potom obje ginu kao partizanke – Zorka, koja je imala nadimak Pašana, u Zagarču u jurišu na jedno utvrđeno četničko gnijezdo, a Ljubica u borbi sa Italijanima neđe kod Spuža. Ujak Janko je ostao u Dubrovniku sve do 1943. godine i uspio da završi gimnaziju, a onda se sa samo 17 godina i on priključuje partizanima uoči bitke na Sutjesci. Kasnije je ranjen u lijevu ruku i bio smješten u partizanskoj bolnici na Volujaku gdje se dugo liječio.
Braća mu Milan i Vukašin nijesu se priključili partizanima kad su u proljeće 1942. godine krenuli u odstupnicu ka Bosni. Ostali su ne bi li održali veliko domaćinstvo i gotovo dvije godine se klonili i partizana, ali i četnika. Milan se u to vrijeme i oženio, Milicom od Nenezića iz Bijele i ubrzo su dobili i sina Radovana.
Sjutra: PUCALI SU IM U GLAVU

Molitva kao nagrada

Malo je, nažalost, ostalo podataka, pogotovu pisanih tragova vezanih za rat i ratna dešavanja u Dečanima i oko Dečana, kaže Pavle Bučaj, jer je jedna zgrada pored manastira, u kojoj je čuvana sva ta dokumentacija izgorela za vrijeme rata. Sačuvano je ipak veliko blago u manastorskoj riznici, skrivnici čiji je tajni ulaz bio maskiran velikom ikonom Isusa Hrista. Taj ulaz, srećom, niko od zlotvora nikad nije otkrio.
Meni su kasnije pričali kako je bilo poslije te neuspjele šiptarske pohare i njihove velike pogibije. Kad su se monasi vratili u manastir, pitali su moga oca šta bi želio, kako mogu da mu se oduže zato što je spasio svetinju. On je rekao da će biti dovoljno ako ga ponekad spomenu u molitvama i ako se pomole Bogu da mu žena rodi sina, pošto je moja majka kako sam već naglasio, već imala dvije šćeri. Želja mu se, eto, ispunila, ali će ga porodična radost, ipak, surovo mimoići...