-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj bangorski@t-com.me


Kakav stav zauzeti prema ljudima koji su ga doveli na ivicu propasti i praktično onemogućili u njegovom djelovanju? Jesu li mu to prijatelji ili neprijatelji? Ko kome treba prvi da pruži ruku? Zar i mnogi njegovi poduhvati, pa i oni tvrdoglavi napori oko otkupa i elektrifikacije, nisu bili bježanje od realnosti? Postoji li način da se ovaj otuđeni pojedinac sjedini sa sredinom koja mu se u svemu suprotstavlja?
To ulaženje u podsvijest i u snove, omogućilo je Mimici da izgradi jaku nadrealističku konstrukciju, na kojoj je ostvario čitav film, obogaćujući ga nizom impresivnih detalja, od kojih svaki ima svoj smisao i svoju ulogu. Bio je to sasvim nov postupak u to vrijeme, ali bi teško bilo reći da je imao sledbenike. Mimica je ostao jedini protagonista tog ekspresionističkog načina naracije, što će poslije nastavljati u još nekim svojim filmovima.
Pitanje sažimanja u ovom slučaju mnogo je složenije nego što izgleda, i režija ga postavlja kao sinonim krize – čovjek mora da spozna svoju situaciju i da shvati da nije samo on potreban svijetu, već da je stvarnost, u svim svojim životnim tokovima, njemu još potrebnija. Bilo bi banalno očekivati da se Bakula u grad vrati preporođen, rasterećen svih ili bar osnovnih sumnji. Jedina misao na koju se može osloniti jeste spoznaja da je u taj novi život Viševice ugrađen i njegov napor i da žrtve koje je podnio nisu bile uzaludne.
Ali gledalac istovremeno ima priliku da njegovo lice i cijelu ličnost uporedi sa bjelinom mermera na spomeniku koji on upravo otkriva. Razlike su veoma male i asocijacija se javlja spontano. Zato i slika koju vidimo na završetku filma nije do kraja objašnjena: Bakula hrabri mladića koji želi da učini još nešto više za prosperitet Viševice, ali nekako mlako, sa sjetom, kao da podstiče njegovo vjerovanje u ostvarljivost želja, a ne snagu i vjeru u otvorenu borbu.
Demistifikacija heroja dobila je željeni smisao tako da se i ne mora postaviti pitanje šta on predstavlja u našem svijetu. Odgovor je nedvosmislen – samo čovjeka. Zato se otuđenost i ne tretira kao posebno teška optužba, već životni podatak preko kojeg se ne može preći. Za Mimicu otuđenje nije stalni oblik čovjekove situacije. To je stanje koje se hipertrofira ili smanjuje zavisno od stepena humanizacije same ličnosti. Nema konačne istine o Bakuli dok god je on živ i spreman da na bilo koji način djeluje u našoj realnosti. Reditelj uporno i dokazuje da je realnosti, ako želi da dobije puni oblik humanosti, i te kako potreban čovjek i da ona snosi određenu odgovornost za njegovu otuđenost i osamljenost. Ma koliko bili kritični prema Mati Bakuli, njegov unutrašnji doživljaj stvari oko sebe, prirodu postupaka i lične sklonosti ipak ne možemo da označimo kao jedine izvore otuđenja. Društvo je ovom junaku omogućilo karijeru i standard, ali je pitanje u kojoj mjeri je i humanizovana njegova ličnost. Mimičina razmišljanja potpuno su u domenu estetskih formi i zato niz kadrova ima funkciju da posredstvom pune iluzije o događajima i predmetima pokrene u gledaocima stvaranje sasvim određenih misli o čovjeku, njegovom vremenu i trajanju. U njima ništa ne sputava materiju već, naprotiv, podstiče njemu aktivnost i djelovanje unutar filmske slike. Elementarni prirodni simboli: kamen, svjetlost sunca, beskrajnost pučine, usamljenost malih ribarskih brodića, nepokretnost atmosfere malog mjesta.
(NASTAVIĆE SE)