PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kao što smo već kazali, sa Aleksandrom G. Avakumovićem nijesu bili zadovoljni Jugosloveni pristalice NOP-a. Za Avakumovića je Velebit javio da je „Dražin čovjek” i da se „ponaša odvratno prema našim ljudima, koji bježe iz Norveške”. Krajem godine i on je uklonjen iz Stokholma. Odluka o njegovom penzionisanju donijeta je na sjednici Šubašićeve vlade 12. oktobra 1944, a na istoj sjednici je odlučeno da ga zamijeni Rajko Đermanović. Đermanović je bio jedan od onih predratnih građanskih političara koji su bili politički podobni novim vlastima. U Stokholm je doputovao 2. juna 1945. i odmah „saobrazio Poslanstvo novom poretku u pogledu Kraljevih slika, zastave, grba i imena države”.
I poslanik u Švajcarskoj Momčilo Jurišić Šturm, koji je poslanik u Bernu bio još od 1940. godine, bio je za partizansku stranu „Dražin agent”. Nezadovoljstvo radom Jurišića i jugoslovenskog poslanstva u Bernu iskazao je 1944. i Komitet narodnog oslobođenja Jugoslavije u inostranstvu, koji je u pismu NKOJ-u upozorio na maltretiranje pristalica NOV-a u Švajcarskoj po nalogu Poslanstva. Postavljanje Šubašićeve vlade i politika sporazuma sa Titom značili su i kraj Jurišićevog rada u Švajcarskoj. Šubašićeva vlada je već 27. jula 1944. odlučila da on bude penzionisan, o čemu je donijet ukaz 28. jula 1944. Na njegovo mjesto je došao Milan Ristić. Jurišić je predao dužnost Ristiću decembra 1944. Poslije oslobođenja Jugoslavije, Poslanstvo u Bernu je uspjelo i da izdejstvuje od švajcarske vlade zatvaranje „Stalne trgovinske delegacije„ NDH u Cirihu. Poslanstvo je odredilo komisiju na čijem čelu je bio generalni konzul u Cirihu Đorđe Đuričić i ona je preuzela ovo ustaško predstavništvo 19. maja 1945.
Važna diplomatska prestonica bio je i Pariz. Iz ugla NKOJ-a, 1944. i 1945. bilo je neophodno pronaći i predstavnika u Francuskoj, umjesto Jovana Đonovića. Kao delegat kraljevske vlade kod Šarla de Gola, Đonović se zalagao za generala Mihailovića. Sa njegovim penzionisanjem se složio i Šubašić, pa ga je vlada penzionisala na sjednici od 24. avgusta 1944, odmah poslije sastanka sa NKOJ-em na Visu. Njegovo penzionisanje je bila jedna od prvih posledica dogovora Šubašića i partizanske strane da se diplomatski aparat očisti od pristalica generala Mihailovića. Vladimir Velebit je razmišljao o Božini Simiću kao rješenju za mjesto ambasadora u Parizu, ali je zaključio da Simić ipak nije „podesan”, jer „nije čvrsto na platformi n.o. pokreta”. Simića kao budućeg ambasadora u Parizu pomenuo je i Stojan Gavrilović, septembra 1944, u razgovoru sa Josipom Smodlakom. Drugi kandidat je bio Boris Furlan, ali je Velebit sumnjao da je on bio „engleski čovjek”. Na hitnost postavljanja čovjeka odanog NKOJ-u na mjesto ambasadora u Parizu, partizanski pokret je tjerao i strah od četničke propagande u Francuskoj. Vladimir Velebit je bio svjestan nemogućnosti da se toj propagandi adekvatno parira bez pouzdanih ljudi na čelu diplomatskog predstavništva. Pitanje imenovanja ambasadora u Parizu riješeno je tek poslije rata, kada je na to mjesto postavljen komunistima odani Marko Ristić.
Borba za preuzimanje Ambasade u Vašingtonu trajala je dosta dugo. Tokom 1944. NKOJ je postigao uspjeh utoliko što je penzionisan ambasador Konstantin Fotić, pristalica generala Mihailovića. Ukaz o njegovom penzionisanju je donijet 9. juna 1944, poslije čega je Fotić nastavio da se bori protiv svog penzionisanja, osporavajući legitimitet Šubašićevoj vladi. Konačno, 14. jula 1944. saopštio je Ivanu Frangešu, otpravniku poslova, da će napustiti ambasadu. Od tog dana je Frangeš i zvanično postao otpravnik poslova Ambasade u Vašingtonu.
Smjenjivanje Fotića je bio samo prvi korak u preuzimanju Ambasade u SAD. Poslije toga je trebalo odrediti novog ambasadora. Međutim, dosta dugo nije bilo moguće pronaći ličnost za novog ambasadora. Hitnost slanja ambasadora u SAD nalagao je i strah od aktivnosti bivšeg ambasadora Fotića, tj. procjena da je bio „vrlo vješt i inteligentan diplomata i da je u krugovima u Vašingtonu važio kao najsposobniji među svim diplomatskim predstavnicima. On je uspio da stvori vrlo jake i uticajne lične veze”. Po pitanju izbora Fotićevog nasljednika nije bilo dogovora između Šubašića i partizanske strane. Šubašićeva ideja da postavi Mihaila Konstantinovića naišla je na protivljenje Save Kosanovića, koji je bio kandidat NKOJ-a za tu funkciju, i Velebita, koji je za Konstantinovića pisao da je „pametan, slobodni zidar i dosta opasan”. Mada je podržavao zajedničku borbu u zemlji protiv okupatora, Konstantinović, za razliku od Kosanovića, nije jednostrano stao na partizansku stranu i nije želio da uđe u Šubašićevu vladu poslije sporazuma Tita i Šubašića, i pored stalnih Šubašićevih insistiranja da to učini. Sa druge strane, izboru Kosanovića za ambasadora u SAD protivio se Šubašić, smatrajući da je Kosanović „političar i temperamentni vođa jednog dijela naše emigracije”. Velebit je priznavao da Kosanović zaista nije najidealnije rješenje, jer bi se on više bavio unutrašnjim pitanjima jugoslovenske emigracije, ali i da boljeg kandidata nije bilo.
(Nastaviće se)