PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pošto nije bio međunarodno priznat, partizanski pokret je bio prinuđen da tokom rata održava vezu sa saveznicima preko vojnih misija. U pitanju su misije generala Vladimira Velebita u Egiptu decembra 1943, Alžiru aprila 1944. i u Londonu od maja 1944. do februara 1945, kao i misija Velimira Terzića i Milovana Đilasa u Moskvi od marta 1944. godine. Ove misije su samo formalno bile vojne, a u stvarnosti su ove partizanske diplomate imale značajne političke ciljeve – prije svega obezbjeđivanje međunarodnog priznanja NKOJ-a i potiskivanje pokreta generala Mihailovića. Tako su stvarni ciljevi misije u Moskvi bili zahtjevi za jednostranim priznanjem NKOJ-a. Ne želeći da remeti odnose sa zapadnim silama, Staljin je partizanske predstavnike uputio na kompromis sa izbjegličkom vladom. I Velebitove misije su imale važnu političku dimenziju. Velebit je bio sposoban, mada ne karijerni diplomata i čovjek od Titovog povjerenja. Njegovim izborom partizansko vođstvo je željelo da ublaži „strahovanje Zapada da je NOP stopostotno partijski (komunistički)”. Iako je Velebit pripadao komunističkom pokretu i još prije rata radio ilegalno i sarađivao sa Titom, on ipak nije imao visoku funkciju u KPJ. Istovremeno, izborom čovjeka koji je govorio strane jezike, „kome su bliski evropski maniri, način ophođenja i ponašanja i koji, uz to, posjeduje nesumnjiv dar za diplomatiju”, partizanski pokret je dobio vještog pregovarača i predstavnika u svijetu. Pregovarajući sa Njemcima, Velebit je prije odlaska u vojne misije već stekao određeno pregovaračko iskustvo. U Kairu je, osim pitanja vojne saradnje, upoznao saveznike sa odlukama AVNOJ-a u Jajcu. Posebno tokom misija u Londonu (maj 1944, jul-avgust 1944. i septembar 1944-februar 1945), predmet stalnih Velebitovih interesovanja bila je tadašnja jugoslovenska diplomatija, tj. pokušaji da se diplomatska predstavništva Kraljevine Jugoslavije što više popune ljudima odanim partizanskom pokretu. Ovaj njegov rad u Londonu je dobijao na značaju tim više što se uglavnom odvijao u vrijeme poslije sporazuma Tita i Šubašića, kada je NKOJ dobio mogućnost da preko Šubašićeve vlade utiče na sastav diplomatskih predstavništava Jugoslavije.
Paralelno sa borbom za međunarodno priznanje, partizanska strana je krajem rata vodila i borbu za uspostavljanje uticaja u diplomatskoj mreži Kraljevine Jugoslavije. U toj borbi, politički pragmatizam je krajem, ali i poslije rata, nalagao novim vlastima, odnosno komunističkoj partiji, oprez i određene kompromise. Sa jedne strane, izbor kadrova za diplomatiju morao je da bude takav da pred zapadnim silama otkloni sumnje u isključivo komunistički karakter partizanskog pokreta. Drugo, u partijskim redovima nije bilo dovoljno ljudi koji su imali stručnost, iskustvo i koji su znali strane jezike, što su bile osobine neophodne za rad u diplomatiji. Vladimir Velebit je u depešama Josipu Brozu u drugoj polovini 1944. više puta urgirao iz Londona da se u diplomatska predstavništva pošalje iz zemlje „veliki broj provjerene omladine”, jer se na stari kadar nije moglo osloniti, pošto je „stara naša diplomatija trula i neupotrebljiva”. I Nikola Kovačević se žalio Titu 16. januara 1945, poslije povratka iz Kanade: „U Kanadi treba čim prije izmijeniti cijeli diplomatski aparat, sa vrha, pa do zadnjeg poslužitelja. Trebaju doći novi ljudi iz zemlje i iz borbe”. Ovi Velebitovi i Kovačevićevi stavovi su iznošeni poslije sporazuma Šubašića i Tita, kada je teorijski bilo moguće da NKOJ preko Šubašićeve vlade utiče na odabir kadrova za diplomatiju. Međutim, u stvarnosti je nove kadrove u redovima KPJ bilo teško pronaći. Takvo stanje nije bilo lako promijeniti ni poslije rata. U razgovoru sa delegacijom Slovena iz Kanade i SAD, 19. decembra 1946, Josip Broz je priznao da je novim vlastima bilo teško da „popune razne konzulate i poslanstva, jer nemamo dovoljno iskusnih ljudi”. Obećao je da će po tom pitanju nova vlast „nešto učiniti, jer u protivnom, ta ‚crna banda‘ može da nam učini dosta štete”. Slavoljub Đera Petrović u svojim memoarima navodi, doduše, iz druge ruke, da je Broz 1946. godine tražio od srpske vlade i partije kadrove za diplomatiju, ali da je dobio odgovor: „Mi nemamo takve kadrove, mi smo, druže Tito, seljačka partija”. Oni komunisti koji su slati poslije rata u diplomatiju mahom su bili bez diplomatskog iskustva, a veliki broj njih i bez znanja jezika. Zato su se diplomatskom zanatu učili u hodu. Kada se Velebit ustručavao da prihvati prelazak u diplomatiju poslije rata, sa obrazloženjem da „ništa ne zna o diplomaciji”, Tito mu je rekao: „Nitko od nas, koji sada stvaramo državu, ne zna ništa o tome kako se to radi. Svi moramo učiti radeći”. Zato je Partija za državne poslove, pa time i za diplomatiju, primala i ljude koji ne samo da nijesu bili njeni članovi već nijesu pripadali ni partizanskom pokretu. Uslov je bio da nijesu sarađivali sa okupatorom ili da nijesu bili na neprijateljskoj strani u ratu. Tako je poslije rata u diplomatskoj službi ostao jedan broj predratnih diplomata: ambasador i ministar inostranih poslova Stanoje Simić, poslanici Milan Ristić i Vladimir Ribarž, konzuli Vladimir Vukmirović i Petar Cabrić, sekretari Vasilije Perendija i Rafo Arneri i dr.
(NASTAVIĆE SE)