Preveo sa ruskog:
VOJIN PERUNIČIĆ

Poslije iznenadne smrti Petra Velikog nastupilo je vrijeme borbi za vlast u Rusiji i period prevrata, jer čuveni car nije uspio da za života odredi naslednika. Voljom gardijskih bajoneta, a uz veliku pomoć stranaca-plemića iz visokih krugova, smjenjivane su neodgovorne i neiskusne carice. Veoma pažljivo i uz dosta novih istorijskih činjenica Petar Romanov je u svojoj knjizi „Rusija i Zapad” osvijetlio ovu epohu

Ana Ivanovna je izabrala svog naslednika svojevoljno, to je bio sin njene sestričine Ane Leopoldovne, još dijete, ali već monarh Ivan Antonovič. Prije nego što je umrla, ona je imenovala i regenta da upravlja zemljom do punoljetstva ruskog imperatora.
Umiruća vladarka se nije odlučila da ovu stvar povjeri roditeljima dječaka. Majka, princeza Ana, bila je poznata po svojoj patološkoj lijenjosti, a otac, princ Anton Ulrih Braunšvejhski, naprotiv, bio je poznat po hiperaktivnom ponašanju, ali po karakteru je bio neozbiljan još dok je bio i u svojoj domovini. Uz to, kad je došao u Rusiju, princ nije ni od koga sakrivao svoj zavjetni san, da zauzme čelnu poziciju u ruskoj armiji. Birajući od dva zla, carica se odlučila za treće – za Birona.
Okrivljivati Birona da je „oteo” regenstvo, kako se već pričalo, nije lijepo, ali to da je on lobirao za svoje naimenovenje, jeste očigledno. Ta činjenica, da su za vrijeme teške bolesti carice njenu ideju svi uglas podržali, i Rusi i stranci, uključujući i Minjiha, ne mora da nas začudi. Još je bio svjež u sjećanju dvorana događaj sa Volinskim, carica je mogla da ozdravi i onda bi buntovnicima i neposlušnim bilo loše. Uz to, i samo mjesto regenta za iskusne dvorane se pokazalo prilično opasnim, što su i potvrdili naredni događaji.
Sama procedura imenovanja regenta je nagovještavala farsu. U početku je Biron energično odbio predlog, ali nije bio baš iskren i govorio je da on nije dostojan te časti, a onda su svi prisutni hrabrili i nagovarali Birona, ali nijesu bili nimalo iskreniji od njega, a na samom kraju Ana Ivanovna rekla je svom miljeniku: „Nemoj da se plašiš” i umrla. U epilogu te dirljive scene miljenik je zaplakao i izjavio pred dvoranima da su oni „postupili kao stari Rimljani”. Istoričari i sada pokušavaju da shvate, šta je on želio da kaže.
Pretvorivši se od miljenika u zvaničnog regenta i podigavši se na sam vrh vlasti, Biron je odmah shvatio otkuda duva vjetar i prvi ozbiljniji udar se može pokazati za njega kobnim.
Treba odati priznanje njegovoj intuiciji. On je prije od svih shvatio ko će, zapravo, da bude sledeća carica, zato je od samog početka svog regenstva pokazivao vidljivu ravnodušnost prema Braunšvejskoj porodici, iako je po položaju bio obavezan da se brine o njoj, ali je zato požurio sa darovima i komplimentima prema Jelisaveti Petrovnoj. Čak postoji verzija da je Biron ozbiljno mislio da oženi svoga sina Petra sa njom, pošto to nije uspio da ostvari sa Anom Leopoldovnom. U stvari, Birona nije napustala ogromna želja da dovede svoje potomke na ruski presto.
Na prvi pogled u Peterburgu je izgledalo sve mirno. Pretstavnik engleske vlade, prevaren tom tišinom, čak je izvještavao, ne skrivajući svoje zadovoljstvo, da se ništa neobično ne dešava i to je pripisivao „povjerenju Rusa prema tituli Kurlandskog vojvode”.
Prvi je počeo da reaguje Minjih. On je prvi osjetio oluju u vazduhu i odlučio da je unaprijed spriječi. Feldmaršal je postao posebno oprezan poslije jednog značajnog razgovora sa Bironom. Minjih je obavijestio regenta da prema njegovim saznanjima Jelisaveta Petrovna često odlazi u kuću francuskog izaslanika Šetardia, što izaziva sumnju. Regent je dočekao novost začuđujuće ravnodušno i čak je filozofski primijetio da, kao prvo, Petrova kćerka ništa neće uraditi protiv svoje volje, a kao drugo, ako bi ona i poželjela da organizuje prevrat, za to joj nijesu potrebni inostrani izaslanici, za njom bi i bez toga pošao cijeli narod.
– Ne znam koliko je narod odan carevoj kćeri – istakao je feldmaršal – ali je armija kao nikad dosad odana prestolu, naročito kad je određen naslednik prestola po muškoj liniji.
Kako kaže istorija, upravo je Minjih prvi počeo priču sa Braunšvejskom porodicom o prevratu, ali, po svemu sudeći, i Ana Leopoldovna je sa nestrpljenjem očekivala taj razgovor. Uvrijeđena pokazanom ravnodušnošću Birona, ona je strahovala od progonstva cijele svoje porodice u inostranstvo. Braunšvejgovi nijesu sasvim shvatili Minjiha, ali su njegov plan aktivnosti u potpunosti odobrili.
Međutim, interesantno je da su savremenici po navici vidjeli umiješanost Ostermana i njegovih intriga. Taj Šetardi je obavijestio svoju Vladu:
„Bolest grofa Ostermana je, ako se ne varam, mnogo doprinijela boljem prikrivanju tajnih mjera, o kojima je obavještavan, pretvarajući se da ni od koga nije primao izvještaje. Tako je on uvijek radio, to je bio njegov pouzdan i hrabar metod, sa kojim je zadavao udarac, a sve je to rezultat politike i grofovog iskustva”.
(NASTAVIĆE SE)