PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Često se može čuti da je spoljna politika socijalističke Jugoslavije u svim njenim fazama bila jedan od najvažnijih stubova, ugaoni kamen njenog ugleda i neosporne prepoznatljivosti i uvažavanja u svijetu. Kako se ona uobličavala i kako su regrutovani diplomatski kadrovi u godinama poslije Drugog svjetskog rata, na detaljan i dokumentovan način objašnjava nam knjiga dr Slobodana Selinića „Partija i diplomatija u Jugoslaviji 1945–1952”, koju je 2013. godine izdao Institut za noviju istoriju Srbije iz Beograda. Uz odobrenje gospodina Selinića i saglasnost izdavača, u narednih nekoliko brojeva iz ove značajne i vrijedne knjige prenijećemo poglavlje „Počeci diplomatije socijalističke Jugoslavije”.
Dr Slobodan Selinić zauzima istaknuto mjesto u srednjoj generaciji srpskih istoričara, a posvećen je proučavanju društvene istorije, spoljne politike i diplomatije socijalističke Jugoslavije. Pored ove knjige, napisao je monografije „Beograd 1960–1970, snabdevanje i ishrana” (2005), „Jugoslovensko-čehoslovački odnosi 1945–1955” (2010), „Jugoslavija i svet 1945–1950: hronologija” (2010, koautor) i „Srbija i jezički sukob u Jugoslaviji 1967” (2017). Bio je urednik zbornika radova „Spoljna politika Jugoslavije 1950–1961” (2008) i „Jugoslovenska diplomatija 1945–1961” (2012).Urednik je časopisa „Tokovi istorije”. Zaposlen je kao viši naučni saradnik u Institutu za noviju istoriju Srbije u Beogradu.
Jugoslovenska socijalistička država je bila jednopartijska i partijska. Kao i sve druge oblasti državne politike, i spoljna politika je bila čvrsto u rukama KPJ. Međutim, promjene nije bilo lako izvesti preko noći. Diplomatija je bila onaj segment društva u kome je i poslije rata ostalo dosta starih ljudi. Spoljna politika zemlje je bila u rukama KPJ, ali je neposredno poslije rata u diplomatskim predstavništvima i Ministarstvu inostranih poslova bilo više nekomunista nego komunista. Od stvaranja AVNOJ-a i NKOJ-a, pri kome je bio i povjerenik za spoljne poslove, 1943 godine, do potpune prevlasti partijskih kadrova u diplomatiji, koja je ostvarena tek krajem četrdesetih, bio je dug put. U međuvremenu je trebalo ostvariti konačnu pobjedu u ratu i steći međunarodno priznanje.
Kada je 1943, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, stvoren Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, koji je zamišljen kao najviši izvršni i naredbodavni organ revolucionarne vlasti i koji je bio partizanska vlada, odlučeno je da među njegovim članovima, tj. povjerenicima, bude i povjerenik za spoljne poslove. Taj posao je povjeren Josipu Smodlaki, koga je preporučivalo to što je bio poznat i iskusan političar iz ranijeg perioda, pripadnik NOP-a i dobro upućen u italijansko-jugoslovenske odnose, koji su postajali sve važniji poslije kapitulacije Italije. U vrijeme zasjedanja AVNOJ-a, Smodlaka se nalazio na Visu i Hvaru, pa nije prisustvovao zasjedanju AVNOJ-a, a za svoje imenovanje je saznao početkom decembra. O tome ga je i Tito zvanično obavijestio depešom 20. decembra 1943. Smodlaka se poslije toga preselio u Monopoli (Bari), gdje se nalazila baza NOVJ. Za ličnog sekretara Josip Smodlaka je izabrao svog sina Slovena. Prvih nekoliko mjeseci boravka u Bariju, Smodlaka je veoma teško uspostavljao vezu sa NKOJ-em. To znači da je uglavnom bio „bez veze sa zemljom‘‘ i bez instrukcija NKOJ-a, tj. Tita. Pošto je u južnoj Italiji bilo više predstavnika partizanskog pokreta (delegacija NOV-a; baza NOV-a, koja je imala više odsjeka; Glavni odbor zbjega, koji je postavio oblasni NOO za Dalmaciju; Vojna delegacija koja je došla iz Kaira; Sanitetska misija VŠ), Smodlaka je tokom februara i marta 1944. predložio Titu da se sve ove službe ujedine u jedno predstavništvo NKOJ-a i da mu on bude na čelu. Uvažavajući činjenicu da NKOJ i dalje nije bio priznat od saveznika, Smodlaka je predlagao da to predstavništvo prema saveznicima nastupa kao vojna misija, a da se interno nazove Zastupništvo NKOJ-a, s tim da, kad god to prilike budu dozvolile, ovo tijelo i prema spoljnom svijetu nastupi pod imenom Zastupništvo. U pismu Smodlaki od 22. marta Tito je prihvatio predlog o stvaranju jedinstvenog zastupništva, s tim da na njegovom čelu bude Milentije Popović, koji bi bio u stalnoj vezi sa Smodlakom. Tito je smatrao da bi bilo nezgodno da Smodlaka, kao povjerenik za inostrane poslove, bude rukovodilaca baze u Italiji.
Važna etapa u međunarodnom priznanju NKOJ-a i partizanskog pokreta bili su sporazumi Josipa Broza, predsjednika NKOJ-a, i Ivana Šubašića, predsjednika kraljevske vlade, na Visu 16. juna 1944. i u Beogradu 1. novembra 1944. Ovim sporazumom je jačana međunarodna pozicija NKOJ-a, obezbjeđivan je državni kontinuitet, ali i utiran put revolucionarnim promjenama u zemlji. Sporazumima sa Šubašićevom vladom, NKOJ je dobio mogućnost da utiče na kadrovska rješenja u jugoslovenskoj diplomatiji još dok je rat trajao. Tako je od ljeta 1944. partizanski pokret vršio pritisak na Šubašića da se iz diplomatskih predstavništava Jugoslavije uklone ljudi koji su smatrani za neprijetelje NOB-a, tj. pristalice generala Mihailovića, i da se na njihova mjesta postave ljudi u koje je partizanska strana imala povjerenja.
(NASTAVIĆE SE)