-Piše: Veselin Lazarević

Jan Gilijan je rođen 19. avgusta 1945. godine u Londonu. Sa nepunih petnaest godina je odlučio da započne karijeru rok-pjevača i oformljuje svoju prvu grupu – Jess Thunder And The Moonshiners.
The Moonshiners su kasnije promijenili ime u The Javelins. Zatim prelazi u Wainwright`s Gentlemen, a nakon toga u Episode Six. U ovoj grupi svirao je i Rodžer Glover, a za bubnjevima je bio Mick Underwood (mnogo godina kasnije biće bubnjar u grupi Gilan, koju je Jan Gilan osnovao po prvom razilasku sa Di Parpl). Mik je Jana Gilana preporučio Ričiju Blekmuru jer je znao da Deep Purple (Di Parpl – Duboko purpurno) traže novog pjevača.
Jan Gilan prelazi u Di Parpl 1969. godine i njegov dolazak im otvara vrata velikog uspjeha. Njegov glas i pjevanje u visokim registrima je postalo zaštitni znak benda. Tokom snimanja singla „Hallelujah‘‘ Gilan je predložio da za basistu grupe pozovu njegovog starog drugara Rodžera Glovera, sa kojim se godinama družio i zajednički pisao pjesme. Rodžer je prihvatio ponudu i bend je počeo probe u Hanwell Community Center u Londonu. Nakon dvije nedjelje su uvježbali nekoliko pjesama, poput „Child in Time‘‘ i „Speed King‘‘. Konačno su imali nešto čime će zamijeniti staromodne pop pjesme i osvježiti svoje nastupe. Ujedno, bila je to i najbolja postava „Di Parpl‘‘: Riči Blekmur, Džon Lord, Jan Pajs, Jan Gilan, i Rodžer Glover, od nekoliko koje će potom uslijediti.
„Di Parpl‘‘, poslije nekoliko proba drži koncert u Rojal Albert Holu u Londonu (sa Kraljevskim simfonijskim orkestrom) 24. septembra 1969. godine. Glas Jana Gilana i izvanredna pratnja ostalih članova benda, naročito orguljaša Džona Lorda, doprinijeli su novom muzičkom smjeru kojim je bend krenuo. LP sa koncertnim snimkom izdat je krajem 1969. godine pod imenom „Concerto for Group and Orchestra with Royal Philharmonic Orchestra‘‘. Iako je album razočarao obožavaoce grupe, koncert je prikazan na britanskoj TV i skrenuo pažnju šire britanske javnosti na Gilana i drugove. Ipak, najveći značaj ovog pomalo čudnog albuma je u debiju novih članova, Gilana i Glovera, koji koji nagovještavaju da će se odlično uklopiti u bend. Ploča je bila veliki promašaj, ali je cilj postignut – najzad su postali poznati širom Britanije. Sem toga, Di Parpl je bio jedan od prvih bendova koji su se upustili u poduhvat sa Sinfonijskim orkestrom, pa se za njih može reći i da su pioniri simfo-roka (kasnije će „izmisliti‘‘ i hard-rok), iako su u toj vrsti muzike značajnije rezultate postigli niz progresivnih grupa: „Jes‘‘, „Emerson, Lejk i Palmer...
„Di Parpl‘‘ temeljno radi na novim pjesmama i, krajem maja 1970. godine, izlazi čuveni album „Deep Purple in Rock‘‘, koji je visokim pozicijama na top listama sa obje strane Atlantika bendu široko otvorio vrata Evrope i Amerike. Pored velikog uspjeha bend je postao sinonim za novi zvuk – Hard Rok. „Speed King‘‘ i „Child in Time‘‘ su „vanvremenske‘‘ pjesme sa odličnim solažama u kojima se potvrđuje vještina kojom su baratali članovi benda. Naročito je dolazila do izražaja Gilanova boja i raspon glasa.
Dobio je epitet najboljeg rok-pjevača koji se, do dana današnjeg, pojavio u ovoj vrsti muzike. „Child In Time‘‘ („Dječak u vremenu‘‘, u slobodnom prevodu) postala je himna jedne generacije koja je odrastala uz muziku „Di Parpl‘‘. I ostale pjesme na albumu su bile inoventne, sa snažnim rifovima, kreativnim stihovima i interesantnim aranžmanima: „Bloodsucker‘‘, „Flight Of The War‘‘ „Intro The Fire‘‘, „Living Wreck‘‘, „Hard Lovin` Man‘‘. Bend je zvučao grandiozno, uzbudljivo i snažno.
Diskografska kuća je bila zadovoljna, ali su producenti zlovoljno primijetili da na albumu nema pravog hit singla, pa je grupa na brzinu snimila pjesmu „Black Night‘‘, koja je danas jedna od najpoznatijih klasika hard-roka. Govoreći o njoj, Jan Gilan je, u više navrata, govorio da ta pjesma ima „najgluplje stihove koje sam ikada napisao‘‘.
Nakon što su osvojili Evropu „Di Parpl‘‘ odlazi u Ameriku. Veliki uspjeh ove turneje bio je potpun, a 1971. sviraju po Australiji. Iako prezauzet svirkama, Jan Gilan je našao vremena da napiše bajku koju je nazvao „Cherkazoo‘‘. Za njeno TV snimanje zainteresovali su se engleski producenti. Počeo je i rad na rok-operi „Jesus Christ Superstar‘‘. Tada je izjavio: „Na kraju sam bio toliko zaposlen da sam bio na ivici nervnog sloma, pretpostavljam da ću u Di Parpl ostati još najviše godinu ili dvije‘‘. Za vrijeme snimanja albuma „Fireball‘‘ isplivalo je nešto neočekivano i opasno po grupu. Odnosi između članova grupe postali su napeti, pogotovo između Jana Gilana i Riči Blekmura. Nedostatak međusobne tolerancije je bio jedan od glavnih razloga Gilanovog kasnijeg odlaska iz benda u ljeto 1973. I Gilan i Blekmur su ispoljavali izraženu osobenost i težnju ka autoritativnošću, što je dovelo do krize u bendu. Srećom, ovi konflikti nijesu se odražavali na žive nastupe.
Najveći, a neki kažu i najbolji album grupe „Di Parpl‘‘, „Machine Head‘‘ izdat marta 1972. godine (izdat u sopstvenoj diskografskoj kući „Purple Records‘‘), prodat je u dva miliona kopija.
(Nastaviće se)