-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Pokušavajući da povežu sina carevića Alekseja sa elitom koja je bila u vlasti poslije Petra, nova vlast je tražila bilo kakav izlaz iz teške situacije. U tom periodu su se čule krajnje iznenađujuće ideje. Njemac Henrih Johan Osterman, bivši diplomata, a kasnije član Tajnog savjeta i vicekancelar, koji je određen za učitelja dječaku, predložio je, na primjer, da ožene dječaka sa njegovom tetkom, princezom Jelisavetom Petrovnom. Ostermana, koji je bio poznat po dvjema osobinama koje su po prirodi bile nespojive – krajnja opreznost i sklonost prema spletkarenju – nije nimalo zabrinula ni razlika u godinama, ni problem rodoskrnavljenja, ni crkveni propisi.
Projekat je (na njegovu veliku žalost) odbačen zbog njegove očigledne skandaloznosti, ali, u principu, Osterman je pronašao put da riješi problem. Austrijski dvor je, sa ciljem pridobijanja na svoju stranu pravog vladara Rusije, predložio da ožene velikog kneza Petra sa kćerkom Menšikova. (Po drugoj verziji, autorom dosjetljivog plana smatrao se danski diplomata Vestfalen.) Aktivno učešće njemca Ostermana u početku, a zatim Austrijanaca u rješavanju posebnog pitanja na unutrašnjem planu Rusije, naravno, skrenulo je na sebe pažnju. Vicekancelaru je to i pripadalo po službi, koju je obavljao, a austrijski dvor je otvoreno vodio intrige i igrao svoju igru.
U početku je sve išlo dosta glatko, kćerka Menšikova se dopala nasledniku, a budući tast je na vrijeme učvrstio sve svoje pozicije. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo kod mnogih. U zavjeri protiv Menšikova je učestvovalo nekoliko starih ruskih boljarskih porodica i obje kćerke Katarine I – Ana i Jelisaveta, koje su imale svoje sopstvene planove za očevo nasledstvo.
Njih su podržavali stranci – Holštajnci. U tom momentu je Ana i postala vojvotkinja u Holštajnu, a Jelisavetu je tada zaprosio drugi tamošnji vojvoda Karlo Avgust. Holštajnci nijesu krili svoje namjere i želje da rukovode vojnim ministarstvom i ruskom armijom. Ili rečeno na drugi način, trebalo je dobiti glavnu nagradu i imati kontrolu nad ruskim vojnikom, za šta su se borile sve strane države.
Iznenadna smrt Katarine u maju 1727.godine je korigovala planove zavjerenika, ali oni nijesu od njih odustali. Na presto je došao 11-godišnji car Petar II, ali on je morao biti pod starateljstvom Vrhovnog tajnog savjeta do 16. godina života, t.j. faktički pod starateljstvom Menšikova. Petar II se pod zakletvom obavezao da se neće svetiti nikome od onih koji su nekada potpisali smrtnu presudu njegovom ocu.
Menšikov se stalno zaštićivao i osiguravao svoju bezbjednost, ali ga od carske nemilosti nije moglo ništa sačuvati, ni ta zakletva, ni to što se 25.maja obavila zvanična vjeridba njegove kćerke, knjeginje Marije, sa imperatorom, ni to što je on naredio da oslobode carevu baku, bivšu caricu Jevdokiju, koju su do tada držali zatvorenu u Šliselburgu po želji Petra Velikog.
Veliku ulogu u rušenju planova kneza Menšikova odigrao je Osterman, predloživši mladom gospodaru, umjesto zvanično određene nevjeste, još nekoliko novih očaravajućih ljepotica koje pretenduju na mjesto carice. Pored toga, u Peterburgu su se iznenada čule nevjerovatne glasine o zavjeri protiv Petra II, u šta je, očigledno, bio umiješan i taj Njemac. Tvrdilo se, na primjer, da se knez Menšikov povezao sa pruskim dvorom i tražio da mu daju 10 miliona (istina, nije bilo jasno u kojoj valuti) na zajam, obećavajući da će vratiti duplo kad on lično zasjede na presto.
Pad Aleksandra Menšikova je bio katastrofalan. Do juče najmoćniji i najbogatiji velmoža lišen je svega, čak su mu skinuli i odjeću. Mnogočlana kneževa porodica, koja je pala u nemilost, odvezena je dotrajalim i polomljenim kočijama u daleki Sibir, gdje su pošli kao prognanici.
Ipak, radovanje njegovih političkih protivnika nije trajalo dugo: 1730.godine 14-godišnji Petar II je umro od boginja.
Vrijeme vladavine Katarine I i Petra II možda je bilo vrijeme autoritarne vlasti i može se prihvatiti samo uz određene komentare. Vlast Menšikova i članova Vrhovnog tajnog savjeta, koje je narod prozvao „vrhovnicima“ i koji su jačali uticaj boljarskih porodica, u prvom redu porodicu Dolgoruki (oni su uzeli pod svoje starateljstvo Petra II poslije pada Menšikova) i direktno miješanje stranaca u rješavanju najvažnijih pitanja za Rusiju u praksi su značajno sužavali mogućnosti autokratije.
Iz toga su proizilazili poznati plusevi i minusi. Autokratija nije sama sebe trošila, sve je zavisilo od toga u čijim se rukama nalazila vlast. Ivan Grozni nije bez razloga smatrao sebe jedinstvenim vlastodršcem u Evropi, jer je vlast skoro u svim prilikama koristio samo kao bič. Petar Veliki, u čijoj je glavi, kako su to primijetili analitičari, „bljesnula ideja nacionalnog bogatstva“, naslijedivši autokratiju, silom je tjerao Ruse da uzmu bukvar u ruke i da se obrazuju i šutirajući nogama svoje podanike nagonio ih da idu u Evropu. Dakle, Petar je koristio autokratiju i kao bič i kao instriment preobražaja.
(NASTAVIĆE SE)